Foto: Arhiv

KOLUMNA Predsjednik VSTVBiH oglasio se na Facebooku

Milan Tegeltija: Institucionalno nepovjerenje kao osnovna kočnica života u BiH

Potrebno je graditi povjerenje na svakodnevnoj osnovi i poduzeti neke simbolične političke korake koji bi označili početak jedne nove ere u funkcioniranju BiH

Avaz.ba
09.11.2018 17:15
A
A
A

Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog viijeća BiH (VSTV BiH), oglasio se danas na društvenoj mreži Facebook napisavši jednu vrstu kolumne pod nazivom „Institucionalno nepovjerenje kao osnovna kočnica života u BiH“ .

Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti: 

- Ne pišem i javno ne govorim često, skoro pa nikako, o dešavanjima koje nisu u direktnoj vezi s funkcioniranjem sistema na čijem sam čelu.

Međutim, to ne znači da sam nezainteresiran i nemam svoj stav o svemu što se dešava u društvu u kojem živim. Danas, bez nekog posebnog razloga, osjetio sam moralnu potrebu da jedan svoj načelni stav, koji nema direktne veze s pravosudnim sistemom, mada posredne itekako ima, ne zadržim u sebi nego da ga podijelim u nadi da će ga dobronamjerni i razumni ljudi shvatiti na ispravan način te možda početi razmišljati konstruktivno imajući u vidu problem koji ću apostrofirati.

Oni nedobronamjerni i ćutanje bi negativno kvalificirali pa se njima posebno ne opterećujem.

Ono o čemu ću pisati smatram temeljnim problemom u funkcioniranju BIH, koji u lančanom nizu vuče sve druge probleme koji sprečavaju opći napredak društva i u socijalnom i u ekonomskom smislu.

Ako postavite pitanje šta je to racionalni razlog zbog kojeg BiH ovakva kakva je konstruirana u Dejtonu ne napreduje, pa ako iz tih razloga isključite složenu ustavnu strukturu (koja je daleko od najsloženija na svijetu, npr. Sjedinjene Američke Države sa svojih 50 saveznih država i pratećim zakonodavnim, izvršnim i sudskim aparatom su daleko složenija ustavna kontrukcija nego je to BiH i takvih primjera ima mnogo) doći ćete do vrlo jednostavnog odgovora.

To je unutrašnje institucionalno NEPOVJERENJE.

Društveno, političko i svako drugo nepovjerenje je duboko utkano ne samo u glavama ljudi nego posljedično i institucionalne mehanizme funkcioniranja BiH.

Uzmimo, naprimjer, Ustavni sud BiH, svi slobodno misleći ljudi, a posebno svi pravni eksperti, reći će vam da strane sudije u Ustavnom sudu u najmanju ruku nisu sretno rješenje, s tom razlikom što će vam neki od njih reći, iako je tako, još su nužni, dok će drugi tvrditi kako je davno došlo vrijeme da u Ustavnom sudu budu isključivo domaće sudije.

Kada postavite pitanje zašto su strane sudije uopće određene u Ustavnom sudu, doći ćete do jednostavnog odgovora. Zbog nedostatka institucionalnog povjerenja, koje se ogleda u strahu od preglasavanja dvojice sudija iz jednog naroda od četvorice sudija iz druga dva naroda. Na ovaj način zacementirano je nepovjerenje u temeljima funkcioniranja Ustavnog suda BiH. 

To je samo jedan od primjera (koji se mogu vidjeti na svakom institucionalnom obliku i nivou) kako nepovjerenje u stvari kreira našu društvenu stvarnost.

Ako ćemo biti do kraja pošteni i razumni, to nepovjerenje i ti mehanizmi zasnovani na nepovjerenju su bili razumni nakon okončanja rata pa i do 10 godina poslije, ali sada, 23 godine od završetka rata, nepovjerenje i institucionalni mehanizmi zasnovani na nepovjerenju uništavaju mogućnost progresa društva u cjelini.

Da se odmah razumijemo, mehanizmi nepovjerenja i mehanizmi institucionalne ravnopravnosti konstitutivnih naroda i entiteta nisu isto, mada na prvi pogled mogu da liče i zbunjuju.

Prema tome, kada ovdje pišem o mehanizmima nepovjerenja, ne govorim o mehanizmima ravnopravnosti konstitutivnih naroda i entiteta na kojima počiva ustavna struktura Bosne i Hercegovine i u pogledu te pozicije ravnopravnosti nužno je njeno iskreno prihvatanje od svih političkih aktera. Odsustvo iskrenog prihvatanja te ravnopravnosti pokreće opet točak nepovjerenja i vodi do zadržavanja pa čak i produbljivanja percepcije i mehanizama institucionalnog nepovjerenja.  

Zbog toga nije razumno uslovljavati ukidanje intitucionalnih mehanizama nepovjerenja, ukidanjem institucionalnih mehanizama ravnopravnosti konstitutivnih naroda i entiteta, jer na taj način nikada nećete izbaciti nepovjerenje iz temelja funkcioniranja države, a samim tim nećete ukloniti kočnice ozbiljnog razvoja i progresa društva i u socijalnom i političkom i u ekonomskom smislu. Zašto? Pa prosto zato što se niko neće odreći sadašnjeg ustavnog stepena ravnopravnosti i tu ćete odmah doći u ćorsokak i blokadu, tavoreći i koprcujući se u formi prostog opstanka dok će svaki razvoj i napredak biti suštinski nemoguć.

Dvadeset tri godine nakon rata došlo je vrijeme da politički akteri koji preuzmu odgovornost za vlast prije svega prihvate stvarnost takvu kakva je i iz te stvarnosti izvuku najviše moguće na dobrobit svih. Moraju se početi povlačiti potezi koji su zasnovani na povjerenju i u zajedničkom interesu, umjesto onih zasnovanih na nepovjerenju i percepciji da svako svakoga na svakom koraku želi da prevari i izvuče neku korist samo za sebe ili grupu kojoj pripada.

To, naravno, podrazumijeva vrijeme, ali ako taj proces nikada ne započne, to vrijeme potrebno za uspostavu potpunog, makar institucionalnog, povjerenja nikada neće ni početi teći.

Ni brak zasnovan na nepovjerenju ne može opstati, ni drugarstvo ni bilo koji drugi odnos, pa kako onda mislimo da bilo kakav oblik državne organizacije može funkcionirati na legaliziranim mehanizmima institucionalnog nepovjerenja.

No, kao i u svemu drugom, povjerenje se dugo gradi i stječe, a izuzetno brzo gubi, zato je potrebno biti razuman, ne tražiti sve odmah, ne očekivati odmah previše, potrebno je graditi povjerenje na svakodnevnoj osnovi i poduzeti neke simbolične političke korake koji bi označili početak jedne nove ere u funkcioniranju BiH. Pronaći tačke nespornih zajedničkih interesa koje onda treba forsirati, a njih zaista može biti mnogo, pri tom izbjegavati konflikte oko pitanja gdje postoje fundamentalne suprotnosti i onda polako strpljivo i razumno graditi tu kuću povjerenja, ciglu po ciglu svakog dana, svake sedmice, svake godine sve više i više, do trenutka kada će se povjerenje samo po sebi početi podrazumijevati, a onda će i ona “teška pitanja” vjerovatno sama po sebi izlapjeti.

Za ovakav novi pristup potrebno je prije svega puno hrabrosti, odgovornosti, razuma i političke mudrosti, jer ipak ljudi koji ovdje žive nasušno trebaju, prije svega, nadu da će biti bolje, a u atmosferi permanetnog konflikta, napetosti i nepovjerenja takvu nadu ne mogu imati, naprotiv.

Da li će te hrabrosti i mudrosti biti, pokazat će vrijeme, ja želim da vjerujem da hoće, valjda sam nepopravljivi optimista - napisao je Tegeltija.