POŠTENJAČINE

Da danas nađem novac, razmišljao bih da li da ga ikako podignem

Nalaze i ostali, ali nekako prođu ljepše, a meni odmah navali po nekoliko televizija, meni je to naporno, kaže Hamzić, koji sada živi baš onako kako želi, mirno, penzionerski, bez novinara

Hamzić: Bilo je ljudi pa su govorili: E one budale, vratio tolike pare, a ne znaju da mi je slađe bez tuđeg

A. BAJRAMOVIĆ

20.12.2018

Godinama je Redžo Hamzić popunjavao naslovnice i prve minute informativnih i drugih emisija medija u našoj državi i van nje, ali posljednjih nekoliko živi baš onako kako želi. Mirno, penzionerski, bez novinara, kamera i znatiželjnih prolaznika koji mu žele stisnuti ruku ili upitati je li baš morao svaki dinar, marku ili euro koje je pronašao, vratiti njihovom vlasniku.

Imao je tu sreću ili peh da na ulicama, autobuskim stanicama, parkinzima, pronalazi pozamašne sume novca i ni fening nije zadržao za sebe. Kada je u maju 2001. na parkingu u Goraždu na kojem je radio pronašao 235.000 maraka i vratio ih porodici iz Užica, dobio je nadimak Poštenjačina Redžo.

Odbio nagradu

Živio je skromno, na devetoj izbjegličkoj adresi u polusrušenoj srpskoj kući u Goraždu, ali kada je pronašao papirnatu kesu s novcem, ni trenutka se nije dvoumio. Novac je sakrio i putem lokalnih medija tražio vlasnika. - Nisam išao da me narod hvali i veliča, nego u ime dragog Boga tuđe neću. Kada je čovjek došao na parking, razgovarali smo, znao je u čemu su pare bile, koja je valuta i iznos.

Kada sam mu rekao da su kod mene, zatrese mu se donja vilica i tu se onesvijestio. Iz stanova u Titovoj ulici ljudi su iznijeli vode da ga umijemo. Prodao je imovinu da svom djetetu liječi tumor na mozgu – podsjeća Redžo na detalje priče koju je tada s nama podijelio. Odbio je i nagradu, odlučivši da deset posto pronađenog novca bude njegov prilog za liječenje bolesnog dječaka.

Kuća na Poljinama

Njegova dobrota nije ostala neprimijećena, pa je Redžo ubrzo, zahvaljujući organizaciji ADRA iz Zagreba, dobio kuću u sarajevskom naselju Poljine. Na svečanoj sjednici Skupštine Udruženja za vjerske slobode u Hrvatskoj nagrađen je plaketom, a Skupština Srbije proglasila ga je humanistom 2002. godine. Skupio je sabura pa gostovao u programima većine medija regiona, ali je poziv u „Oprah Show“ odbio nakon što mu je ponuđen ček.

Hamzić: Dobrota nije ostala neprimijećena

- Ma bilo je ljudi pa su govorili: E, one budale, vratio tolike pare, a nije otvorio firmu i da ga Mercedes voza. Ne znaju da mi je slađe bez tuđeg, da sutra, šta se god desi, ne moram misliti da je to uzrok. Ja sam naučio da postim, da ne idem po restoranima, da živim običnim životom i hoću tako da živim dok mi je suđeno - priča Hamzić. Drago mu je kada obraduje nekoga, ali zbog svega što je prošao, danas bi radio drugačije.

- Vjeruj da bih razmišljao bih li se ikako sagnuo da to podignem. Znaš što? Nije sam Redžo da nalazi, nalaze i ostali, ali nekako prođu ljepše, a meni odmah navali po nekoliko televizija. Ako jednoj ispričam, kontam cijela zemlja zna, ali onda se oni ljute i kažu da biram medije. Meni je to naporno, jer naša ljudska dužnost je da radimo u ime dragog Boga i da djecu odgajamo – priča nam Redžo Hamzić.

Iako godinama živi u Sarajevu, ne može bez Goražda, u kojem smo ovaj put i razgovarali s njim. Vuče ga grad i narod s kojim je proveo najteže godine, nakon progonstva iz čajničkog sela Krstac. Kad god naiđe kroz Baćke, ne može da ne pogleda u kuću u kojoj je živio dok je prokišnjavala.

Hadž najveća nagrada

Dobri ljudi dali su mu krov nad glavom, mnogi su mu čestitali i nagrade dodijelili, ali je od svega put u Meku najdraža nagrada koju je dobio. O njoj je obaviješten u trenutku kad je u Sarajevu primao ključeve svog novog doma. – Prijatelji iz ADRA-e donirali su mi i telefon, koji tada nisam imao snage kupiti i u tom momentu on je zazvonio.

Tadašnji muftija goraždanski Hamed Efendić zove. Kaže, imaš poziv za hadž. Zbunjen sam tražio da pola sata razmislim. Pitaju me tamo je li mi važnija kuća ili hadž. Odmah sam pružio ruku s ključem, halal vam kuća, a hadž ne odbijam – sjeća se Redžo.

Dva metra zemlje

Politikom se nikad nije bavio, ali svjestan je da živimo u državi u kojoj se pošteni ljudi hvale, a oni drugi napreduju. - Svaki čovjek treba da razmisli, kad je na najvećoj funkciji, da će doći vrijeme da će se spustiti na nivo najnižeg staleža. On zamišlja da to nikad prestati neće, a hoće. Jedina je pravda što će doći vrijeme da mora ostaviti i djecu, ženu, roditelje, bogatstvo, sve što ima, a dobit će dva metra zemlje. Ostaju djela njegovim pokoljenjima, da ga se spominje po dobrom ili lošem – ističe poštenjačina Redžo Hamzić.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.