INTERVJU Poznati glumac i aktivni učesnik protesta u Beogradu

Bane Trifunović za "Avaz": Balon je prepuhan i zato je narod na ulici

Sead NUMANOVIĆ
29.12.2018 22:18

Branislav Trifunovic

Foto: Avaz

Teško je reći po čemu je Branislav Trifunović poznatiji. Po izuzetnim glumačkim ostvarenjima ili političkom angažmanu.

Ovaj srbijanski glumac, kako je krenuo, mogao bi za nekoliko decenija biti možda i najzabranjivaniji u ovom vijeku. Njegove su uloge životne, jednostavne, a kompleksne i likove tumači bez tegoba.

Politiku vidim i u ovoj okićenoj jelki

No, politika mu drži želudac u stalnom grču, tjera ga da govori, djeluje, ali i puši k'o Turčin!

Iz dugog razgovora s njim da se zaključiti da je dobro razumio s čime se nosi. Shvatio je da se unutar sistema promjene ne mogu napraviti. I više od toga! Sistem je toliko loš da ga se mora destruirati. Pa to i radi...

Dakle, uspješan, mlad, talentiran...

- Šta će ti politika? To hoćeš da me pitaš? Znao sam! Ali, to je nešto što nas okružuje, izbija iz svake pore. Evo, sad gledam jelku, okićena, fina... i vidim da izbija politika! Eto. Zato se moram baviti politikom. Bertold Breht je to rekao, a ja često citiram: „Najgora vrsta nepismenosti je – politička“. A ti političari odlučuju o svemu, cijeni hljeba, struje, krompira, obuće...

Politika je suštinski dio nas, takvo smo stanje zatekli, nismo ga mi napravili, ali nam se sada valja nositi s tom „demokratijom“. Naša je dužnost, kao ljudi, da utičemo na svijet oko sebe.

Ali, u politiku neću!

Glumac sam, time se bavim već tri decenije, od malih nogu sam u tim vodama i to je moj život. Ali, bilo bi mi licemjerno, poslije svega što sam naučio, igrao, čitao... da šutim na sve što se dešava.

Ima li to svrhe? Svjetski su trendovi u politici sasvim suprotan od onoga šta propagirate.

- Da. Ali... Ne znam. Stvarno ne znam odgovoriti na tvoje pitanje. Ali, makar sutra svojim klincima mogu reći – ja sam to radio, borio se, govorio. Nisam sjedio, šutio i čekao da prođe. Barem sam nešto probao.

A šta ako ne uspijete?

- Pa i to je dio života. Mi se borimo protiv ljudi koji imaju sve što hoće. A mi smo građani. Živim od svog rada, zarađujem svoj hljeb, a i to mi se ponekad onemogućava. Ipak radim i živim mnogo bolje od većine ljudi u Srbiji. Imam i pravo i obavezu boriti se da svako živi život kakav treba biti. I zato neću šutjeti!

Vaš angažman u politici onda samo je da se iz sebe izbaci jed?

- Nije to angažman u politici. To neću! Angažiran sam zbog neke politike. Ovo vam je kao u pozorištu – nastupate i želite da bar jedan gledalac izađe makar malo drugačiji nakon predstave. I on ili ona će onda krenuti dalje.

Mene najviše pogađa laž i manipulacija koja se dešava kod nas, laž vlasti. Imamo cijeli niz kvazidržavnika i polusvijeta na pozicijama. Oni su tu da bi napravili paravan za korupciju, talove, kupovine diploma i doktorata, rušenje dijelova gradova bez ikakve kazne... Na to moram reagirati.

Bili ste jedini govornik na protestnom skupu 1 od 5 miliona. Zašto? Vidi se šta protesti neće. Ali je nejasno šta i kako hoćete.

- Prvo, protesti su počeli nakon prebijanja Borka Stefanovića. Mislite da se na to treba šutjeti?!

Naravno da ne. Naprotiv!

- Pa nemojte me onda pitati te stvari.

Pitat ću Vas te stvari jer je bilo puno protesta koji nisu artikulirani i propali su. S pravom ustajete protiv prebijanja neistomišljenika. Ali nejasno je šta dalje...

- Izrekli smo gomilu stvari koje se tiču našeg svakodnevnog života. Povod je bio Stefanović. Ljudi koji su ga prebili prije neki dan pušteni su na slobodu, kao da ništa nije bilo. A radi se o tri lokalna mafijaša koji su štanglama prebili opozicionog lidera, šta god ja mislio o njemu. To je nebitno! Bitno je da ne možete mirno sjediti i gledati kako se već prebijaju politički neistomišljenici.

Balon se prepunio i zato je narod na ulici u tolikom broju. Muka nam je više od svega u proteklih šest godina. Muka nam je od spinovanja, od otetih televizija, javnog servisa koji to nije... Evo, konačno su nas „primijetili“ u dnevniku javnog RTV servisa.

Znači napredujemo!

S nama na protestima su i neki iz opozicije. Od njih tražimo da ne učestvuju u toj kvazidemokratiji u kojoj ni na jednoj televiziji ne možemo čuti drugačije ili drugo mišljenje, u kojoj postoji Skupština ali ja ne znam šta ti ljudi rade, koji su im principi i nikako ne prihvatam da poslanički glas vrijedi 10 eura...

Dakle, ulazimo u lanac zahtjeva koji će omogućiti da pokušamo napraviti društvo u kojem će mišljenje svakog građanina biti važno, a ne samo onih koji su glasali za vladajuću Srpsku naprednu stranku.

Desetine hiljada ljudi koji su demonstrirali i prošle subote u Beogradu izgleda kao „Twitter Srbija“. To nije onaj „mainstream“ Srbija... i ne radi se tu samo o vlasti. Opozicija bi da se takmiči s vlašću u „srbovanju“...

- Pa dobro. Nema ništa lijepo da kažem o opoziciji, a pogotovo vlasti. Opozicija nije na čelu protesta „1 od 5 miliona“, oni su tamo negdje među demonstrantima i svaki put ih prozivam i za ono što jesu, ali i za ono što nisu uradili.

To što Vi zovete „Twitter Srbija“... dugo vremena su ljudi dnevne frustracije izražavali palčevima i tipkanjem na Twitteru. Kada je prvi protest održan, rekao sam da mi je drago da su ljudi izašli i da su prestali palčevima izražavati proteste na svakodnevnicu. Otipkaju na Twitter, kliknu „send“ i završeno.

E, više tako nije!

Činjenica jeste da smo preko tih mreža uspjeli okupiti 40-45.000 ljudi. To se ne može potcijeniti.

To su najmasovniji protesti od 5. oktobra 2000. godine kada je srušen Milošević.

- Stvara se masa ljudi koja postaje kritična.

Uspjeli ste uplašiti režim?

- Mislim da jesmo. I vidimo to po ponašanju ljudi iz režima. Jedan Nebojša Stefanović, čovjek koji je kupio diplomu, plagirao doktorat, šta li, kao ministar policije analizira ko je kako obučen na protestima, ko zauzima koliko kvadrata na ulici... I to sve u državi u kojoj se na dnevnoj bazi proizvodi toliki kriminal, ubijaju se ljudi... A on mjeri i prebrojava ljude.

To je sav paradoks režima. I govori da im nije baš prijatno. Mi smo prvo imali Aleksandra Vučića koji je rekao da nas je 5 miliona, neće nas ništa poslušati. A sada kaže da bi rado saslušao šta imamo reći. Pa, neka dođe na proteste i sluša nas.

Aleksandar Vučić je plašljivac

Nećete mu dati da govori?

- Ma neće se ni pojaviti. On je plašljivac. On se nas boji.

A da Vas možda nije prevario? Sad se sve svodi na to koliko Vas jeste ili nije bilo na protestima, a niko ne priča o tome šta ste rekli i tražili?

- Ama nismo nasjeli! Od toga smo napravili dobru sprdnju i dobili još više ljudi na protestima. Možda su oni htjeli da nas prevare, ali su prevarili sebe. Sve je više ljudi na protestima i bit će ih još više. Šetam po Beogradu i vidim neku drugu energiju kod ljudi koju odavno nismo imali.

Najavljuju se opet izbori u Srbiji na proljeće naredne godine. Je li vam to prilika?

- Kome? Nama? Nismo mi nikakav politički pokret. Mi smo građani koji su se okupili oko situacije koja je kulminirala, kao što sam Vam rekao. A ako i bude tih izbora, pod ovim uslovima kao do sada, niko na njima ne može učestvovati. Jer je sve napravljeno da jedni pobjeđuju.

Šta će nama izbori ako se vaš glas, kao opozicije, ne može čuti, ako imate takve biračke spiskove, takva pravila, takvu organizaciju da se i bez glasanja zna ko će pobijediti. Ako ova opozicija izađe na neke parlamentarne izbore u Srbiji, onda mislim da ih čekaju govnjave motke o kojima smo govorili već na prvim protestima.

Jer, izbori po ovim pravilima samo daju legitimitet opet ovakvoj vlasti!

Pa šta je onda način da se dođe do promjena koje tražite?

- Neprestani pritisak. Vučić je bio uljuljkan lažnom popularnošću ovih šest godina. To ga je ohrabrivalo. A on je suštinski kukavica. On nije čovjek koji je hrabar! Sada kada je u panici, on će početi praviti greške pošto je u panici.

A mene najviše boli taj očigledni dogovor koji ima s Evropskom unijom gdje se na sve to što se dešava u Srbiji žmiri, šuti, zbog nekog dogovora u vezi Kosova koji će se morati prije ili kasnije ispostaviti. Mislim da će se to desiti već tokom slijedeće godine. A mi smo taoci tog dogovora koji traje od 2012.

Zar on stvarno postoji? Vučiću treba ovo i ovakvo Kosovo. On ne želi rješenje...

- Odakle Vam takvo mišljenje?

Kosovo se koristi za lične dobitke

Pa to njemu odgovara. „Veliki“, a vještački problem. On njime zamajava javnost, da se ne bi svi bavili istinskim problemima.

- Ma on je na vlast došao tako što se dogovorio da će potpisati Briselski sporazum. I to je uradio tri mjeseca nakon dolaska na vlast.

Isti taj sporazum nije htio potpisati Boris Tadić, o kojem nemam neko lijepo mišljenje iako sam ga podržavao. Njegov sastanak s Angelom Merkel trajao je 2,5 minuta. Ona je došla i pitala – hoćete li potpisati Sporazum. Tadiće je rekao da neće. Ona je odgovorila – dobro, ima ko hoće. I eto Vučića.

I sad ćete vidjeti.

Shvatate li da se o Kosovu u Skupštini Srbije nije raspravljalo šest godina?

Mi stalno slušamo o nekim Vučićevim planovima za Kosovo koje niko nije čuo.

I onda se on jada da ga niko ne podržava.

Pa je onda izašao s planom za razgraničenje. Njegov savjetnik je i jedan Toni Bler (Tony Blair), kojeg plaćaju građani Srbije da s Tačijem i Haradinajom i drugim drugarima završava to oko Kosova.

Duboko mislim da je sve to dogovoreno i da ćemo rezultate uskoro vidjeti. Isto tako, sva ova dešavanja koriste se i u Srbiji i na Kosovu za lične dobitke ovih na vlasti.

Oni su lični prijatelji koji imaju „dilove“ u kojima, da prostite, naj... narod.

Nesporno. Ali i dalje, nemoguće je postići i dogovor o Kosovu jer je ono prevrijedna tema za mitove i spinove.

- Nije baš tako. Ovi stranci koji dolaze u Beograd Vučića smatraju kao čovjeka koji izvršava dogovore. I to uvijek. „He delivers“ – kažu. Tako da „izdeliverovat“ će on i ovo.

Priznanje Kosova kao nezavisne države, razmjena teritorija...?

- Tako nešto. Probat će da napravi rješenje koje će mu najviše odgovarati.

A je li to rješenje?

- Uopće ne ulazim u to! Mislim da je toliko grešaka napravljeno u prošlosti da nemamo prava pričati o tome.

Suštinski, Kosovo kao država je velika nepravda. Nije bilo nekog referenduma, nisu ispoštovani neki ustavi i zakoni... Samo je rečeno – Kosovo je država.

Ali nije u redu ni to što je tada republika, pa država Srbija tim ljudima dole radila toliko godina.

Ako je sve uredu, zašto se onda Katalonija ne otcijepi? Šta je s Kiprom...

Republika Srpska.

- Šta je s njom?

Pa i ona hoće otcjepljenje.

- Gdje? Od koga? Kako?

To su pitanja prvo za Dodika koji jaše na tome.

- Nek on zagovara šta hoće. Jasno je da RS služi za potkusurivanje za Kosovo. Ali, kako će se on otcijepiti? Od koga? Ko će to priznati? Neće niko. Kosovo će priznati svi, osim tih pet država koje imaju svoje razloge, svoje teritorije zbog kojih ne mogu priznati Kosovo.

A zašto se vi „ložite“ na te spinove u vezi RS? A toliko je realnih životnih problema. Jer to p čemu pričate samo služi za prepucavanja. Dodik kaže nešto, ovdje se reagira. Komšić izjavi nešto, tamo se reagira. Bakir...

Jel' vi imate prijatelja u RS? Imate. Imate li problema s ljuma iz RS, onima koje znate? Nemate. I vi i oni imate iste probleme. I ne samo u Bosni. Svuda. Svi imamo iste probleme, a stalno nas tjeraju da se gložimo među sobom...

Zato što strah osigurava vlast. Ovu i ovakvu vlast!

- A mi pričamo o duhovima koji ne postoje. Znate, mene s Vama niko neće posvađati. Ili s nekim iz Banje Luke, Mostara, Ćićevca, Rijeke, Ljubljane...

Nikad mi neće biti jasno zašto ljudi nasjedaju na te političke budalaštine.

Morate uvijek imati na umu, a toliko ste to puta vidjeli uživo – svi oni koji se kao „svađaju“ kako bi nas „štitili“, u dogovoru su. Oni sjede po kafanama, druže se, pa onda kao „posvađaju“ se, a mi se dijelimo, dok je njima sve bolje.

Moji su korijeni bosanski, imam puno prijatelja ovdje, pa to uzimam kao za pravo da govorim. Ne želim se miješati, odista. Ali ne mogu a da ne govorim i o tome.

Pa oni godinama igraju jedan uigrani ping pong, a mi to pratimo i klimamo glavama. Imate svake četiri godine izbore. I oni, što se za govornicama „tuku“ među sobom, lako se dogovaraju o podjeli plijena, sjede po kafanama, tapšu po ramenima... I onda se kao „posvađaju“. I stalno se nasjedne na to. Pa nevjerovatno!

A životnih problema milijarda.

I ja sada s vama moram pričati o otcjepljenju RS. Ma neću da pričam o tome, jer je to besmislena tema!

Vrlo ste politični, a u politiku nećete. Zašto?

- Neću! Ne pada mi na pamet! Ja sam glumac i ne znam baš puno glumaca da su se snašli tu, posebno na ovim prostorima. Politika je toliko zatrovana da su promjene skoro pa nemoguće.

Mislim, promjene su moguće. Ali nemam ni vremena ni živaca da ih dočekam. Opredijelio sam se za glumu, to je moja stvar, moj život i time ću se uvijek baviti.

Ovo što me boli, goni, mori, nervira, tjera me da se bavim tim političkim temama. Ako bih, ne daj Bože, ulazio u politiku, onda bih se susreo s ogromnim problemima svoje savjesti. A to neću. Eto, zato nipošto neću ulaziti u politiku.

Kakvu Srbiju želite i zamišljate?

- Normalnu. To tako jednostavno, a lijepo zvuči. Hoću Srbiju koja mi ne zabranjuje predstave, da na TV-u dobivam informacije, a ne spinove, da obrazovanje proizvodi pametne i sposobne, da se puno više izdvaja za nauku i kulturu, da je zdravstvo zdravo, usluge profesionalne... Hoću da gledam vedre i nasmijane ljude. Imali smo to 1996. i 1997., te malo 2000. godine...

Istina za Davida i Dženana

- Bio sam u Sarajevu na protestu podrške Davoru Dragičeviću. E to su stvari koje volim. I koje nas vezuju. Taj se čovjek lavovski bori za istinu o svom sinu Davidu, ali i za istinu o Dženanu. Isto kao što se i Dženanov otac bori za istinu o svom i Davorovom sinu. To je ono na čemu i mi moramo insistirati. A ne da slušamo političare i njihove budalaštine.

Imali ste Dodika koji se nije ni osvrnuo na onaj užas u centru Banje Luke, ali je komentirao Komšića i neku njegovu izjavu. I tako ukrug.

Hoćemo li mi da nam život prođe u gledanju i loženju na loptice koje političari jedni drugima nabacuju?!

Može i bolje i gore

- Protesti u Beogradu koji traju već sedmicama prave se jer se mi nadamo da može doći do promjena nabolje. Kroz historiju smo naučili da može i jedno i drugo. I nabolje i nagore.

Na prvom mitingu govorio sam o lustraciji. Ako se opet ovi vrate, onda oni što su ih naslijedili i dopustili im da se ponovo presvuku i zasjednu u fotelje, zaslužuju od mene mnogo veći bijes nego li ga imam prema Vučiću ili što sam ga imao prema Miloševiću.

Nisam optimista

- Prije 10 godina ne bih nikome rekao da ide odavde. Sada svakome kažem, ko god može, idi brate!

Ali, ostao sam i moje je da se borim samim tim što nisam otišao. Niti ću otići.

Ovdje imam puno prijatelja, ovdje je moj posao, glumim na svom jeziku i dobro mi je. Mogao bih se i vani snaći, ali ovdje sam i ostajem.

Mi se dobro razumijemo

- Nisam jugonostalgičar i ne zagovaram obnovu Jugoslavije. Za mene je ovo prostor s srodnim ljudima. Ta je država bila dobra, jako dobra. Imali smo sve – divne šarolike ljude, mora, planine, fabrike... A šta smo sada? Male, sitne manje ili više nebitne državice koje se među sobom svađaju. Što bi rekao Dino Šaran: „Prokleta divlja plemena, tu jedni druge još krive“. E to nam je jedino ostalo.

To je tužno i jadno!

A na ovom prostoru se među sobom dobro razumijemo, imamo debelu zajedničku historiju. No, niti će me neko posvađati s prijateljima u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani..., a ni tjerati da pravim neku novu Jugoslaviju. Od toga nema ništa.  

(Ne) bojim se rata

- Rat smo prošli svi, vi u BiH pogotovo. Nije on na ovim prostorima rijetka pojava. Ali, mislim da je mnogo manje moguć sada nego onda. Trebamo i se svi truditi da se taj govor i način usmjeri k drugom pravcu – k spajanju, a ne razmimoilaženju o svemu. 

Moramo posebno u medijima promijeniti način govora, da ne bi opet bili u situaciji da ratujemo zbog nečega.

Moramo prestati pratiti taj dogovoreni politički ping pong. Inače će nas loptice koje jedni drugima nabacuju, početi pogađati u oči.

NA VRH