KAKO SU HAPŠENI RATNI ZLOČINCI Poznati novinar britanskog „The Guardiana“ , autor knjige „Krvnikov trag“

Šta je sve otkrio Džulijan Bordžer: Ko je otet i predat, a ko je tražio i dobio novac da bi se predao

Sead NUMANOVIĆ
06.01.2019 14:02

Čak 161 ratni zločinac koji je bio optužen od Tribunala u Hagu (ICTY) suočio se s pravdom. Takvo postignuće jedinstveno je u historiji, ali do njega nije bilo nimalo lako doći.

Poznati novinar britanskog lista „The Guardian“ Džulijan Bordžer (Julian Borger) pasionirano je godinama istraživao kako se došlo do takvog rezultata. Sve je objedinio u knjigu „Krvnikov trag“, čije izdanje na bosanskom jeziku je 2016. godine donio „Baybook“, a čije odlomke je tada prenosio i naš list.

Bolno žalosna istina, sićušna pravda i ogromna krivica

U dugom razgovoru za „Dnevni avaz“ Džulijan Bordžer se i danas detaljno prisjeća šta je sve otkrio, ali i ističe da se u današnjem sve više polariziranom svijetu takvo što uskoro neće ponoviti.

- Sada više nikoga ne zanima proganjanje krivaca za užasne zločine u Siriji ili Jemenu. To je bolno žalosna istina – ističe on.

U svojoj knjizi, negdje na samom kraju, on donosi i izjavu novinarke Marte Gelhorn (Martha Gellhorn), koja je izvještavala sa suđenja nacističkim zločincima u Nirnbergu.

- Odjednom, pravda je izgledala tako sićušno. Naravno, tako je i moralo biti jer nijedna kazna nije bila dovoljna za tako ogromnu krivicu - napisala je ona.

Time je Bordžer htio donekle objasniti sva osjećanja koja su se pojavila, posebno kod porodica žrtava zločina, nakon što su spoznali kako pravda funkcionira, a da njihove najmilije, tako brutalno pobijene, ništa ne može vratiti.

- Prvo hapšenje izvedeno je u Njemačkoj. Osoba koja je bila u koncentracionom logoru Omarska kod Prijedora slučajno je na ulici u Minhenu prepoznala jednog od svojih mučitelja - Duška Tadića. Ona je odmah otišla jednom njemačkom novinaru i sve ispričala. On se obratio policiji koja se angažirala. U jednom kafeu u Minhenu oni su postavili kamere kako bi snimili Tadića. I on se ubrzo pojavio. Odmah je uhapšen. Onda je došlo do izvjesnih peripetija i na kraju je predat Tribunalu. Tadić je bio prvi stanar ICTY-evog zatvora u Sheveningenu – priča Bordžer.

  • Knjigu "Krvnikov trag" prevela izdavačka kuća "Buybook"
    Knjigu "Krvnikov trag" prevela izdavačka kuća "Buybook" Foto: ("Avaz")

Kako je nastala operacija „Cvjetić“

Potom se Tadiću pridružio Slavko Dokmanović.

- Bila je to svojevrsna „solo operacija“. Svi su solirali, ali u timu. U istočnoj Slavoniji je u misiju poslana elitna jedinica policije iz Poljske. Ljudi su prošli izuzetne treninge i bili sposobni za svašta, a dodijeljen im je najobičniji posao patroliranja. Iz frustracije i dosade oni su odlučili da poduzmu nešto na svoju ruku. Sve su predložili svom šefu Žak-Pol Klajnu (Jacques-Paul Clein). Američki general, s mandatom UN-a, nenavikao na dosadnu birokratiziranost UN-a, nije ni pomislio da sve prijavi Vašingtonu jer je znao da bi dobio odbijenicu.

U tom „čudnom“ međunarodnom timu bio je i jedan vrsni britanski i jedan izuzetni češki detektiv koji je briljirao na istragama ubistava.

Oni su saznali da je Dokmanović u Srbiji, da se „mota“ uz granicu i skovali su plan da ga namame. Našli su osobe koje će mu „prodati“ priču da može vratiti svoju imovinu u Vukovaru i on je na to nasjeo.

Dokmanović je sve vrijeme, nakon što je uhapšen, zahtijevao da mu se odmah da njegova aktentašna. U svoj gunguli prve operacije te vrste nikome nije naumpadalo da to učini. Sve je bilo podređeno njegovom što bržem transferu u Sheveningen. I tek tu otkriveno je da je u tašni bio napunjen pištolj. Da su mu dali torbu, Dokmanović bi bio jedina naoružana osoba u cijeloj operaciji - prenosi nam Bordžer.

Dodaje da je kodni naziv operacije bio „Cvjetić“ („little flower“/mali cvijet).
  • Momenat kada je uhapšen Dokmanović
    Momenat kada je uhapšen Dokmanović Foto: (Iz knjige Džulijana Borgera)

Prema Bordžerović riječima, Bil Klinton (Bill Clinton) imao je više nego uspješan drugi mandat, a u Velikoj Britaniji na vlast je došao Toni Bler (Tony Blair). On je za šefa diplomatije postavio Robina Kuka (Cook), koji je bio uvjeren u pravednost politike. Kuk je taj, prenosi nam Bordžer, koji je dao vjetar u leđa međunarodnoj pravdi.

U takvom kontekstu nije bilo ni iznenađenje da su se njemačke trupe angažirale. Bordžer podsjeća da su oni u junu 1998. godine izveli hapšenje Milorada Krnojelca.

- To je bilo prvi put nakon Drugog svjetskog rata da su Nijemci u vojnoj akciji. Sve je prošlo bez problema. No, kada su njemački vojnici 12. oktobra 2000. pokušali uhapsiti Janka Janjića, on je aktivirao ručnu bombu. Povrijeđena su četiri vojnika – kazuje Bordžer.

BIA od početka znala gdje se Karadžić krijeDalje priča kako je ta NATO kampanja hapšenja ratnih zločinaca trajala negdje do 2000. godine, a postepeno su stvari ipak prebacivane domaćim vlastima u regionu. Prvo Zoran Đinđić, a potom Boris Tadić u Srbiji, te Franjo Tuđman u Hrvatskoj bili su pod sve većim pritiskom Zapada da počnu isporučivati optužene Tribunalu u Hagu. - Kada je konačno dobio kontrolu nad parlamentom i imenovao svog direktora obavještajne službe BIA, Karadžić je uhapšen. Saša Vukadinović je nekoliko dana nakon preuzimanja dužnosti izvršio taj zadatak. Pokazalo se da BIA od početka zna gdje se Karadžić krije. Haški tribunal imao je novce kojima bi plaćao doušnike. Ali je to bilo ništa u poređenju s iznosima koje su davali Amerikanci. Razgovarao sam s čovjekom koji je u ime vlade SAD raspolagao milionima dolara namijenjenih za hapšenje Karadžića, ali i Mladića. On mi je opisao sastanak s jednim doušnikom koji je održan u Beču. Taj je bio u tolikoj panici, sav se tresao i, na kraju, sve je propalo - prisjeća se Bordžer detalja.On navodi i da su sami ratni zločinci tražili da im se plati ako bi se predali. - Stefan Todorović i Dragan Nikolić uhapšeni su na osnovu posebnog ugovora. Jedna ekipa ljudi ponudila se da to uradi, naravno za novac i posao je realiziran. Ali, bilo je tu i lične osvete jer su neki članovi te grupe imali blisku rodbinu koja je pobijena u logoru kojim je Nikolić komandovao – priča naš sagovornik dalje.

  • Džulijan Borger
    Džulijan Borger Foto: ("Avaz")

Bordžer navodi da je bilo nekoliko sličnih akcija pojedinaca, „amatera kidnapera koji takvo nešto nisu nikada prije uradili“.

- Sve je bilo režirano. Oni bi uhvatili optuženog i predali ga međunarodnim trupama, za to bi dobili novac, a vojnici bi objavili da su slučajno našli tu i tu osobu. Ipak, takvih situacija bilo je jako malo - kaže autor knjige „Krvnikov trag“.

Prisjeća se i kako se Dragoljub Kunarac, osuđen i za ratne zločine silovanja u Foči, sam predao francuskim trupama u tom gradu.

On je, kaže, u februaru kontaktirao Francuze i ponudio da se preda, ali je tražio novčanu naknadu. Nakon dužih pregovora novac mu je isplaćen.

Radilo se o 80.000 ili 800.000 francuskih franaka, što je između 12.000 i 120.000 eura. Kunarac se predao 4. marta 1998. godine.

Bordžer ističe da je naslijeđe Tribunala neporecivo i izuzetno.

Zašto je Del Ponte podizala političke optužniceSmatra da ni u tom sudu nisu očekivali takav uspjeh. Bilo je, ističe, puno onih koji nisu željeli da Sud uspije. Motiv za to kod mnogih je bio da se teško uspostavljeni mir ne ugrozi, ali i da ne bude nepotrebnih žrtava među mirovnjacima. - U početku Francuzi i Britanci, svako iz svojih razloga, nisu bili zainteresirani za uspjeh ovakvog suda. No, vremenom se i to promijenilo. Ipak, iznad svega, ljudi koji su radili u ICTY-ju bili su odlučni da svoj posao urade kako treba. I uspjeli su, šta god ko mislio. Bilo je to zlatno doba međunarodnog humanitarnog prava – naglašava Bordžer. Upitan je li Del Ponte, koja je posebno osnažila ICTY, morala praviti političke nagodbe, posebno s vlastima u Srbiji nakon Miloševića, on odgovara da jeste bilo političkih optužnica, posebno u slučaju nekoliko visokih bošnjačkih oficira te grupe komandanata Hrvatske vojske. - Ipak, ona jeste uradila izuzetan posao – zaključuje Bordžer.

  • Karla Del Ponte
    Karla Del Ponte Foto: ("Avaz")

Tuđman je žrtvovao hrvatsku šestorku

- Tokom rada na knjizi došao sam u posjed dokumenata, a i razgovarao s akterima dešavanja koja se tiču Hrvatske.

Franjo Tuđman bio je fokusiran na ideju da njegova država što prije postane dio zapadnog demokratskog svijeta. Jedna od prepreka na tom putu bile su osobe koje je optužio Tribunal. Amerikanci su mu non-stop „sjedili na leđima“ zahtijevajući da se to pitanje riješi.

Na kraju, dogovoreno je ida se šest visokih hrvatskih zvaničnika iz BiH predaju i oni su isporučeni Hagu – navodi Bordžer.

Skupo plaćeni kostimi gorila- Amerikanci su sve svoje potencijale bili bacili na hapšenje Karadžića. Nisu žalili ni novaca ni ljudi da bi se to ostvarilo. Najelitnije jedinice, najbolji od najboljih, krajem devedesetih bili su angažirani. Karadžić je praćen, prisluškivan, kao i članovi njegove porodice. Znalo se da često boravi u Crnoj Gori. Skovan je plan da ga  presretnu tokom jednog povratka i uhapse.Plan je bio vrlo detaljan i prilično živopisan. Nabavljene su posebne šok-bombe iz Austrije. One kada pogode pravo mjesto na automobilu, dovode do gubitka svijesti ljudi u njima. No, problem je bio osigurati da auto ne ide prebrzo. Operativci su razradili najdetaljniji mogući plan. Ključno u svemu je bilo da automobil s Karadžićem ide što sporije, kako bi granata s omamljivačem bila što uspješnija. Da bi se to postiglo, nešto je moralo baš usporiti vozilo. Prvotno, plan je bio da krava iskoči na cestu. Ali se brzo od toga odustalo, pošto je to u Bosni normalna pojava. Onda se jedan od agenata CIA-e dosjetio – šta je najneobičnije što bi vam moglo iskočiti na cestu usred bosanskih planina? Gorila! I nabavili su ne jednu, nego nekoliko kostima gorile. Potrudili su se da oni budu što uvjerljiviji i za to platili značajnu svotu. Sve je bilo spremno, uspjeh zagarantiran. Operativci su cijelu noć čekali da se Karadžić pojavi. Nije ga bilo. Vjerovatno je dobio dojavu te je i ta operacija propala – prenosi nam Bordžer.

  • Ekskluzivni snimak čitanja prava uhapšenom Miloševiću
    Ekskluzivni snimak čitanja prava uhapšenom Miloševiću Foto: (Iz knjige Džulijana Borgera)

Milošević u Hag tajno prebačen iz Tuzle, obavještajci fotografirali čitanje optužnice

- Kada je Slobodan Milošević uhapšen, Tribunal u Hagu morao mu je predočiti optužnicu i prava koja ima. No, prvo je morao biti predat tom sudu. Sve je nabrzinu organizirala Vlada Zorana Đinđića. Kevin Kurtis (Curtis), britanski policajac koji je radio za ICTY, dobio je zadatak da mu predoči optužnicu i prava. S njim je bila i prevoditeljica.

Milošević je izveden iz zatvora, doveden pred Kurtisa i sve je trebalo početi. No, Milošević je odugovlačio, djelovao je i nezainteresirano i nevoljno. Sve je pratio i šef zatvora, koji je bio pored Miloševića. Taj je kasnije o svemu napisao knjigu.

Kada je Kurtis konačno iščitao pripremljeni papir, odmah je, zajedno s optuženikom, ukrcan u helikopter koji ih je odveo u Tuzlu. Za svaki slučaj, bio je spreman još jedan, identični helikopter, ako bi neko pokušao da ih obori. Taj drugi helikopter služio je kao mamac. Iz Tuzle je potom Milošević transportiran u Sheveningen - kaže Bordžer.

On navodi da su obavještajci fotografirali cijelu ceremoniju te da je od njih dobio fotografiju koja je ekskluzivno objavljena u njegovoj knjizi.

  • Džulijan Borger
    Džulijan Borger Foto: ("Avaz")

Potraga za zločincima korištena protiv terorista

- Svijet je odista krajem devedesetih bio veoma angažiran na tome da se svi ratni zločinci privedu licu pravde.

Tokom rada na svojoj knjizi došao sam do jednog zanimljivog detalja – elita američkih specijalnih jedinica 11. septembra 2001. godine bila je na putu za Tuzlu. Plan je bio da se pohapse još neki ratni zločinci.

Kada su sletjeli, dočekala ih je vijest o terorističkim napadima na Njujork i Vašington i naređenje da se odmah vrate kući.

Od tog trenutka sva iskustva i znanja koja su stečena u potragama za ratnim zločincima počela su se koristiti u borbi protiv terorizma.

Naprimjer, Amerikanci su prvi put upotrijebili dronove da bi pratili Ljiljanu Zelen-Karadžić.

Sve što su naučili tokom tih aktivnosti iskoristili su protiv terorista – priča nam Bordžer.

Operacija „Zvijezda od ćilibara“

- Negdje 1997. godine Amerikanci su u Njemačkoj formirali tim koji je radio na realizaciji operacije „Zvijezda od ćilibara“.

Plan je bio spektakularan. Predviđalo se da elitne jedince izvrše desant na Pale i pohapse sve redom – od Karadžića do Koljevića. Znalo se da niko nije nevin.

Osim SAD, u tom timu bili su Francuzi, Nijemci, Holanđani i Italijani. Kada su Britancima prezentirali detalje, bili su užasnuti. Operacija je bila toliko smjela da su oni strahovali ne samo da će propasti već i da će pokrenuti novi, još gori rat u BiH.

No, Amerikanci su bili preokupirani hapšenjem političkog vrha RS iz tog vremena. U dokumentima koje sam našao o tome vidio sam da su se svojski potrudili da razrade svaki detalj. Operacija je u osnovi bila američko-francuski plan.

Propala je jer je jedan francuski oficir, prema ocjeni CIA-e, izgleda „cinkario“ Srbima – prisjeća se Bordžer.

Dodaje i da je zabilježio situaciju kada su se Amerikanci jednom prilikom dali u potjeru za Karadžićem.

- Sve je bilo dramatično, izgledalo je kao da je Karadžić gotov, bio je okružen. A onda su se pojavili francuski vojnici koji su Amerikancima prenijeli naredbu da se udalje jer su upali u zonu koju su kontrolirali Francuzi – navodi on.

Mladić je bio opasan, Karadžić i Krajišnik smatrani su „kokošarima“

- Amerikanci nikada nisu bili fokusirani na hapšenje Ratka Mladića. Znali su da bi ta operacija bila veliko krvoproliće. Svi su znali da je Mladić uvijek okružen s nekoliko prstenova zaštite, da ima čak i vlastitog kuhara...

SAD su bile preokupirane hapšenjem političkog vrha RS. Znali su da Karadžić nema tako jaku zaštitu, da putuje s malo tjelohranitelja. Momčilo Krajišnik je bio još lakša meta.

A znalo se da se obojica finansiraju iz kriminalnih aktivnosti svih vrsta, ali „nasitno“.

I znalo se da su lakomi i da bi uzeli 1 KM ili 100.000 maraka, svejedno im je – kaže Bordžer.

NA VRH