Kazandžijski zanat je dio bosanskohercegovačke tradicije koji se i danas sačuvao u jednom od najljepših i najstarijih dijelova Sarajeva - Baščaršiji. 

Kazandžije su izrađivale posuđe od bakra, ali danas prave uglavnom suvenire. Međutim, ostao je i jedan mali dio onih koji čuvaju tradiciju ručne izrade predmeta od bakra, od šećerluka, ibrika, džezvi do sahana i tacni s različitim mustrama. 

Kazandžijski zanat se uglavnom prenosio s koljena na koljeno, s oca na sina i tako s generacije na generaciju.  

Živimo od stranaca

Sulejman Hrgić (33) je najmlađi kazandžija u Sarajevu, zanat je završio kod majstora Nasira Jabučara. Za kazandžijski zanat kaže da je to bila ljubav na prvi pogled, čim je ušao u radnju, znao je da se tim poslom želi baviti. 

- Kod Nasira Jabučara sam imao još jednog do majstora koji je sada jedan od velikana ovog posla Omara Krasnića. Svoj posao radim 16 godina - rekao je Sulejman za Avaz.ba.

Nakon godina rada kod majstora odlučio je s prijateljem pokrenuti svoj biznis i otvoriti svoju kazandžijsku radnju. Što se posla i zarade tiče, kaže da je zadovoljan.

- Posao ovdje zavisi od sezone, ali, naravno, kad je vrijeme loše, posao ne ide nikome, od stranaca dosta zavisi, naši ljudi kupuju, ali nije to kao ranije. Budimo realni, mi ovdje živimo od stranaca, to je naš način života već 15 godina. Posao ide, ja sam zadovoljan, nisam opterećen nekom velikom zaradom, ali kad radiš, ima posla, kad ne radiš - nema. To je suština - kazao je Sulejman.

Kazandžijski zanat, kao i mnogi drugi u Sarajevu skoro je izumro, nema više novih učenika, nema interesiranja kod mladih ljudi za ovu vrstu posla, masovna proizvodnja je uništila ručni rad i vrijednost ručnog rada kao takvu.

- Danas se ljudima ne može objasniti šta je ručno, a šta mašinski proizvedeno, koja je vrijednost ručnog rada i ne mogu nikad proizvod prodati po onoj cijeni po kojoj bi to trebalo da se proda. Kad se nešto rukom stvori, to ti je drago, ne može se to prodati za neku bagatelu, a na kraju moraš da ga prodaš - naglasio je Sulejman. 

Osim toga što spada u najmlađe kazandžije, on je, također, uljeto 2004. godine radio na izradi najveće džezve na svijetu koja je ušla u Ginisovu knjigu rekorda. To mu je, kako kaže, jedno od najljepših sjećanja vezano za posao kojim se bavi.

(Video: A. Sikira)

On je i veliki zaljubljenik u vožnju skejtborda, koji vozi već 19 godina, ne namjerava prestati i kaže da se osjeća mladim kad ga vozi. Kao i u svakom sportu i hobiju, kaže da je bilo padova, ali ništa ozbiljno.

- Skejtanje u Sarajevu je najljepša stvar na dunjaluku, ovakve raje nam niko. Sarajevo se super uklapa kao mjesto za skejtanje, ima puno finih mjesta za vožnju i snimanje. To je nešto što skejt komjuniti voli, taj neki raf teren. Sarajevo je u tom pogledu kao San Francisko, mi volimo da furamo down hill. Nikakav Venis Bič, ni bilo koji dio ovog svijeta ne može se porediti s Bosnom, gdje god odem, ovdje se osjećam najljepše i nikad neću napustiti svoju zemlju za bilo kakve pare, satisfakciju tražim u svom tabijatu, u svojoj mahali, u svojoj kući. Tu se traži satisfakcija i svoj život. Putovao sam i bio sam svugdje, ali opet Sarajevo je moj grad - istakao je Sulejman.

Ratno Sarajevo

Djetinjstvo je, kaže, proveo u ratnom Sarajevu na Mojmilu, odrastao je na Bistriku, na memli strani, a kao neko ko je živio i u starom i u novom dijelu grada, ipak više preferira ovaj stariji.

- Znate kad kažu Sarajevo je do Ali-pašine džamije, to dokle i jeste istina, da budemo realni, to novo Sarajevo nije to isto, nije to ista japija. Živio sam i dolje, nije to isti narod, drugačiji je to mentalitet, ne kažem da je dolje loše i dolje je super, ali mi imamo to ''č'' i ''ć'' što kažu. Zbog te memli strane, desile su mi se neke super stvari - rekao je Sulejman na kraju.