Elma Tataragić, bh. scenaristica, profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, selektorica Sarajevo Film Festivala, ove godine je na Berlinskom festivalu stjecajem okolnosti, ali i zasluženo, predstavila dva filma. 

Scenaristica je filma Miroslava Terzića „Šavovi“, koji je osvojio nagradu „Europa Cinemas Label“ za najbolji evropski film u Panorama sekciji, te i filma Teone Strugar-Mitevske „Bog postoji, zove se Petrunija“. Ovaj je film dobio nagradu ekumenskog žirija i Guild film nagradu 69. Berlinalea.

U Berlinu se ne dešava često da dva dana zaredom neko predstavlja film. Tataragić je imala tu čast. I zadovoljstvo, priznaje.

 Kažu da ste žena koja spašava bh. kinematografiju. Kako to komentirate?

- Smijem se. Pomalo od sreće, pomalo od ironije. Imam veliki respekt prema našoj kinematografiji, njenoj historiji. I imam pomalo aktivističku potrebu da se njome bavim i izvan onoga što bih morala kao profesorica, scenaristica i selektorica. I upravo zbog toga sam vrlo aktivna u okviru Udruženja filmskih radnika od 2001. godine. Vezana sam za Udruženje i pokušavam s kolegama naš radni prostor učiniti što boljim. To ne može uraditi pojedinac. I zato vjerujem u Udruženje. Nas je malo, ali ipak ima nas koji vjerujemo u istu stvar i koji imamo potrebu da pomažemo široj filmskoj zajednici.

Dramski gledano, pitanje ostanka u BiH je vrlo zanimljivo

 Ne radi se samo tu o filmskoj zajednici...

- Pa sigurno u nekom širom kontekstu ispadne tako. Mislim da kada bismo svi radili ono što znamo, za šta smo školovani, kompetentni, kada bismo davali malo više izvan onoga što moramo, vjerujem da bi ovo društvo bilo puno bolje. Čineći za svoju malu zajednicu, sigurno činimo i za društvenu zajednicu.

 Bavite se poslom koji zahtijeva da ta društvena zajednica bude potpuno drugačija nego ova u kojoj živimo, jeste li ikad pomislili da ste Vaš talent, rad, trud, znanje mogli bolje iskoristiti negdje drugo?

- Svaki dan sto puta!

 Pa šta radite ovdje?!

- Mislim da ne postoji čovjek na ovim prostorima, ne samo u BiH, bez obzira čime se bavi, koliko je obrazovan, ostvaren ili neostvaren u svom poslu i ima li ga uopće, koji nije mnogo puta u posljednjih 30 godina sebe upitao šta ja radim ovdje, da li da idem ili ostanem? To je pitanje koje ćemo postavljati sebi još dugo. To je, dramski gledano, vrlo zanimljivo pitanje. Ono stvara zanimljivu situaciju, potencijal za prkos. Da bismo nešto ostavili, moramo znati zbog čega i kome to ostavljamo.

 Sad ne vidite dovoljno razloga da odete?

- Ne. Kad pogledam ovu našu državu, ovo naše društvo, nama ne fali puno. Nama fali duboke koncentracije od pet, šest godina, da svi vrijedno radimo malo više, da se malo više svi potrudimo. Sva tri miliona stanovnika. Da budemo odgovorni prema svakom papiriću kojeg bacamo na ulicu. Imamo veliki potencijal, ne mogu nikako da od toga odustanem. Lijepo je negdje biti nekoliko mjeseci, a to samo daje prostor za poređenje. Gdje god da sam, ja sam opet ona Elma iz Sarajeva, iz BiH, s Balkana.

 S obzirom na to da puno putujete i radite, prije svega mislim na region, kad ga sagledate, šta nas veže, a šta razdvaja?

- Razdvaja nas dnevna politika, koja za hiljadu godina neće ostaviti nikakav osim bolan trag. Sve što nas spaja jesu stvari koje su duboko urezane u naše gene, historiju, kulturno naslijeđe. Odrasla sam u Iranu, sjećam se jednog taksiste Iranca koji je govorio o patnjama svoga naroda. Rekao mi je: „Mi smo samo jedna kap u moru vremena jedne civilizacije“. I ne možemo iz perspektive jednog ljudskog vijeka pojmiti civilizaciju. Vjerujem da nas spajaju i vežu puno značajnije stvari nego ove privremene, društveno-političke, koje se brzo mijenjaju. Taj prostor cijeli osjećam kao svoj.

 Bez obzira što jesmo zaista kap, političari počesto misle da su oni okean.

- To je velika šteta i pokazuje koliko su mali i ograničeni. Potrebno je ipak shvatiti da postoje stvari koje će nas nadživjeti, a te stvari pripadaju svima nama, svakoj kulturi, civilizaciji. Te stvari su iznad bijednih stvari koje se nama svakodnevno serviraju kao razlog razdvajanja umjesto razlog za slavlje. Ponekad ne mogu da vjerujem da neko nameće takve stvari. Posljedice vladajućih se osjete i na ovo što ostaje od civilizacije, prije svega mislim na kulturu.

Naša je kinematografija odličan primjer za to. Imali smo veliki zamak početkom 2.000. godine Taj zamah ne bi bio moguć da nismo imali prostor unutar vladajućih struktura koji nas je, donekle, slušao. Pa se oformila i Fondacija za kinematografiju i krenulo je nešto. Kada su stvari trebale ići korak, dva, tri naprijed, stali smo. Krenuli smo unazad.

 Lokalni šerifi zabadaju zastave na „svoj“ teritorij

Možda je to bila neka politička akcija, taktika da zaustavlja sve dobro što može doprinijeti normalizaciji odnosa, života, izlasku iz uskog kruga?

- Ja bih voljela da je to bila taktika. To bi značilo da postoji neka bilo kakva taktika. Ali, bojim se da je to stihija. Oni koji bi trebali vidjeti šire ponašaju se kao vođe plemena koje zabadaju zastave na neki teritorij. Ponekad je to teritorij koji smeta poljoprivrednicima, pa teritorij koji smeta kulturnjacima. To postaje također poligon na kojem su lokalni šerifi odlučili da stave svoje zastave. Sve se to još da promijeniti.

Činjenica je da se u ovoj državi s tri miliona stanovnika u kinematografiju ulaže oko milion eura, što je gore od sramotnog, ali kad podvučemo crtu, svake godine izađe više od 70 filmova iz ove države. To znači da mi još imamo energetsko jezgro talenata pisaca, kostimografa, scenografa, režisera, glumaca, scenarista, producenata... Sad se mijenjaju vlasti i nadamo se da će na poziciju ministra kulture, prije svega Federacije BiH, doći neko ko će saslušati šta mi imamo reći. To je korist za cijelo naše društvo.

 Profesorica ste, scenaristica, selektorica... Je li to previše za nejaka ženska pleća?

- Ne znam šta bih rekla, a da ne zvuči kao neki ego trip. Većinu svog života slušala sam da se moram odlučiti šta ću biti. Međutim, sad živimo u vremenu kad se od svakoga očekuje da radi više stvari. Studentima govorim, upravo iz svog iskustva, ne morate ništa. Vi možete sve što hoćete. Živimo u fantastičnom vremenu kada je to moguće. Mislim da je ženama to i lakše, jer mi uvijek imamo više uloga. Taj multitasking nam mnogo lakše ide. Dobra je ovo era za žene, što mi dobro koristimo.

Kad pogledam sve svoje filmove, uvijek su o ženama

 Vaša dva posljednja filma "Šavovi" i "Bog postoji, zove se Petrunija" govore upravo o jakim našim, posebnim ženama.

- Kad pogledam sve svoje filmove, igrane i kratke, uvijek su o ženama. Nemam spreman odgovor na to pitanje zašto je tako. Ali, vjerovatno kad sjednem i pišem, polazim od svog osjećanja, od svog poznavanja svijeta, koje je zaista žensko. Svjesno ili nesvjesno, ono je sve više žensko kako idem kroz godine. Dva filma o kojima sad govorimo su potpuno različita, ali su obje žene koje se zainate u svojoj borbi za istinu.

 U Berlinu su oba filma dobila nagrade, sama činjenica da jedna scenaristica ide na čuveni Berlinski festival je samo po sebi nagrada. To nije česta situacija...

- Ima još jedan dobar primjer, naš Erol Zupčević je prije nekoliko godina na dva filma bio direktor fotografije. Ali, to se događa tako rijetko. Naši domaćini su imali respekt prema toj činjenici. Rijetko dva dana zaredom jedna osoba govori na pres-konferenciji, kao što se meni dogodilo, predstavljajući dva filma. Malo su se šalili i pitali me hoću li doći i naredni dan. Hoće li se ponovo desiti? Nadam se da hoće, ali i ovo jednom je dovoljno.

 Puno putujete, izlazite iz ovog našeg kruga. Evropa ide sve više desno, mi s našim iskustvom pogotovo. Plašite li se Vi te nove Evrope? 

- Užasno me plaši diskurs desnice. Moguće i zbog toga što znam šta je rat, što sam ga iskusila na svojoj koži. To je iskustvo kojeg se čovjek ne može riješiti čak ni kad preživi. To se useli u čovjeka i ostaje u nama. Zastrašujuće je i plašim se te nove Evrope i nadam se. Čini mi se da je Evropa zaboravila na tekovine nakon Drugog svjetskog rata. Te lekcije su se dugo držale kao na nekom pijedestalu, preispitivali smo se šta smo naučili. Bilo nam je to vodilja, šta se smije, šta ne smije, šta se smije uraditi, šta ne... Taj novi diskurs u kojem ne postoji poštovanje prema drugom je zastrašujući.

Šta nas može spasiti od te i takve Evrope?

- Obrazovanje, čitanje, razgovaranje sa svima koje držimo da su drugačiji, neprijatelji. Zanemareno je obrazovanje. Vjerujem da bez obrazovanja nema ništa. Ni emancipacije, boljeg svijeta, razumijevanja drugog, otvorenosti, ideje liberalizma.

 Čak i kad dođe do pravde, ona ne može vratiti bol

 Film "Šavovi" govori o stravičnoj priči krađe djece u Srbiji. Ta priča nama nije nepoznata i mi smo se bavili djecom iz Dječijeg doma "Ljubica Ivezić", koja su tokom rata otišla iz Sarajeva i nikada se nisu vratila. Mnoga se i vode kao "ukradena" djeca.

- Bilo bi dobro doći do pravde, ali ta pravda neće vratiti tu djecu tamo gdje pripadaju, neće vratiti vrijeme, bol majki, roditelja. Shvatila sam da je težiti za pravdom plemenito, ali poražavajuće je saznanje da čak i kad dođe do pravde, ona neće vratiti bol. Stalno živimo u takvim situacijama. Na suđenjima ratnim zločincima, mi gledamo u žrtve i znamo da ni kazna od sto godina nekom zločincu majci majci neće vratiti dijete, muža, oca. To je susret sa surovošću života.

Kad sam istraživala slučajeve krađe djece, čitala ispovijesti majki, našla sam nešto što je poveznica sa mojim životom, te ratne godine koje sam s porodicom provela ovdje, to me je najviše potreslo, taj osjećaj bespomoćnosti. Koji je paralizirajući, zasljepljujuće crnilo, koje razoružava, ne da da dišete. Osjetila sam kako su te žene koje traže ukradenu djecu bespomoćne, kako gdje god da se okrenu, ne mogu doći do odgovora, dokaza, papira. Bez obzira što je toliko očito namješteno, gdje god zagrebeš, izlazi gnoj, one ne mogu ništa. To me je najviše ponukalo da nađem ključ kako ispričati tu priču.

Nisam se htjela baviti pitanjem te društvene odgovornosti, tu nema uopće odgovora. Ja sam se fokusirala na tu ženu, majku, njeno stanje, potrebu da istraje i dođe do kraja svoje priče. U Srbiji ima 500 tih priča, u BiH stotinjak, u Crnoj Gori i šire... To je nekih 5.000 nesretnih ljudi. I prosto je nevjerovatno da živimo u društvu u kojem toliko ljudi ima osjećaj bespomoćnosti.