INTERVJU

Nikoga ne mrzim, ali im se, kad me boli, sjetim majke

Ne mrzim nikoga, ali im se, kad imam fantomske bolove, sjetim majke. Mene boli na mjestu koje nemam

Razgovarala: Senka KURT

24.3.2019

Nermin Tulić, glumac u penziji, dan nakon što je u Hagu Radovan Karadžić presuđen na „dosmrtnu“ kaznu, kaže nam da je bio sto posto siguran da će tako i biti.

- Rekao sam to svojoj Maji i kćerkama. To mi je bilo sasvim normalno. Ako su izvršioci dobivali doživotne, rezon je da dobije i on. Vidjet ćete, ako dočeka, i Mladić će dobiti doživotnu – kaže na početku razgovora.

Šta ste prvo pomislili kad je presuda izrečena? Kako ste to savladali emotivno?

- Prepao sam najmlađu kćerku jer sam dreknuo i zapljeskao. To je moja treća kćerka, koja je rođena 1994. godine. I da budem iskren, potpisao bih da je radije dobio 40 godina, a da je presuđen za genocid za ostalih sedam općina.

Karadžić je bio u sebe seljački siguran

Čini mi se da su jučerašnje reakcije, barem većine, koje sam uspjela pratiti bile čista, radosna egzaltacija. Imamo li pravo na tu zloću, na radovanje?

- Ja nisam bio sretan. Imam dovoljno godina, dovoljno sam razmišljao od 1992. godine do danas, ja sam to sve stavio na svoje mjesto. Nisam se radovao. Samo sam u jednom momentu pomislio – zar sam ja poznavao ovog čovjeka. Vidio sam mu grimase, stiskao je usne, teško je primio presudu. On je bio u sebe strašno siguran, seljački siguran, oduvijek je imao svoj pravac, nije odstupao.

 Koliko ste puta od 1992. godine pomislili isto – zar smo mi poznavali neke ljude?

- Puno puta. Ovih sam dana vrtio filmove. Sjetio sam se svog profesora Nikole Koljevića, kojeg sam cijenio. Volio sam s njim razgovarati... Nikad do sada nisam dokučio šta se to dogodi u ljudima. A i nisam pokušavao. Oni su izabrali svoje, ja svoje. Izbjegavam komunikaciju s onima koji su bili na drugoj strani, a koje sam imao prilike sresti u ovih 27 godina moje granate.

Ali, ne mrzite te ljude?

- Ne! Ja im se, kad imam fantomske bolove, onda sjetim majke. To su strašni bolovi, to samo znaju moji u kući. I oni znaju kako se osjećam. Onda moram opsovati. To mi je jedino preostalo. I tablete protiv bolova. To su neopisivi bolovi. Mene boli na mjestu koje nemam. Ne mogu se ni uhvatiti za to da mi bude lakše. A što sam stariji, sve me više boli.



Jedem se u sebi

Sanjate li taj dan, 10. juni 1992. godine, kada je granata od 120 mm bukvalno pala pred Vas?

- Ne! Nikada nisam sanjao. Ali je se sjećam. Sjećam se svakog trenutka dok me nije bacila. Nisam je čuo, ali se sjećam kako sam došao do tog mjesta. I što je dobro, ja se uopće ne sjećam kako su izgledale moje noge.

Govorilo se u ratu da svako od nas ima svoju granatu?

- Čini mi se da je tako. Mene su prijatelji zadržavali da ne idem kući, zvali me u kafanu. Govorili su mi - sačekaj, pa ćemo zajedno... Inače sam imao običaj poslije pozorišta otići na piće. Ja sam išao na svoju granatu. Nisam je čuo. Sve sam granate koje su proletjele čini mi se čuo. Ovu nisam.

Slovite za cinika, tersa, rekli bismo. Vidimo to u objavama na Twitteru, gdje imate veliku armiju pratilaca. Je li to rat govori iz Vas?

- Ja sam uvijek bio ters i prije te granate. Uvijek sam govorio ono što sam mislio, ponašao se onako sam smatrao. I to košta i danas i koštalo me nekada. Ali, to me nije briga.

 To da istina košta malo je poražavajuće

- Svjestan sam gdje i s kim živim. Mi živimo u podijeljenoj državi, imam malo prijatelja ovdje, moji su prijatelji od Novog Zelanda, Australije, SAD, Kanade. Nisam mislio poslije rata da će tako biti. Da sam mislio da će tako biti, ostao bih u Italiji, gdje sam na kraju rata bio gost italijanske vlade. Otišao sam da mi naprave proteze. Tamo sam dobio ponudu za posao, ali ja sam se, budala, vratio. Nudili su mi da budem direktor jednog pozorišta. Nas petero smo se vratili, još Ilidža nije bila deblokirana, to je februar 1996. godine.

Gdje ste se vratili?

- Pa, bio sam sto posto siguran da će biti bolje sve do negdje 2000. godine. Svaki dan je bilo sve gore i gore. Ja sam radio odmah poslije bolnice, nisam imao vremena da se bavim onim što se dešava. No, odjednom je počeo neki raspad, neko stropoštavanje, kad su prošli poslijeratni zanos i elan. Ja sam mislio, naivac i romantičar, da ćemo graditi zemlju.

Jeste li razočarani?

- Jesam! U sve i svakoga. Od politike, ekonomije, kulture... i zato sve manje izlazim, da ne srećem ljude, da ne pričam, da se ne sekiram. Štedim sebe.

Neću dijete upisati na fakultet, nego u SDA

Ko je, prema Vama, najodgovorniji za ovo stanje u kojem danas živimo?

- Ja nikoga ne amnestiram, ali krive su sve politike koje nas vode. Osnovna je greška što nakon Dejtona nisu zabranjene sve stranke koje su učestvovale u ratu. Bez obzira ko je imao više ili manje udjela. To je trebalo uraditi. Isti ljudi, ista ideologija nastavila je iz rata u miru. No, u nama je strah, nismo obrazovani, zato politika može upravljati nama. Ne kaže se džaba – neću dijete upisati na fakultet, nego u SDA. To je siguran put.

 I Vi ste bili upisani u SDA?

- Nikad ja nisam bio član SDA, jesam njihov zastupnik u Kantonalnoj skupštini. Ja sam već imao i posao i plaću. Čini mi se da sam ja više njima trebao nego oni meni. I na kraju su me šutnuli jer nisam htio ni mogao misliti kao oni. Ja sam sa dna liste ulazio u Skupštinu, osvajao sam glasove. Nakon dva mandata, nisam znao je li politika za mene ili ne. Ali, ovakav kakav sam, ja nisam bio za njihove politike. I više me nikad nisu zvali. Priznajem, iskoristili su me i u ratu, nije bilo priredbe, koncerta, neke manifestacije na koju me nisu zvali da govorim poeziju. Vodali su me i na predizborne skupove da dižem domoljublje. Odjednom je preko noći to prestalo. Oni znaju zašto.

Šta radite otkad ste u penziji?

- Zaboravili su me. Kao da nikad nisam postojao. Niko me nikad nije zvao već godinama na premijeru. Dvije godine sam u penziju, u mom pozorištu jednom su me zvali.

Tri kćerke su tu, je li Vaša penzija dovoljna za pristojan život?

- Ja ne volim o tome pričati.

Ali, imali ste obavezu tri kćerke odgojiti, othraniti, što bi rekli?

- Znam, ali nije to za ovu priču. Eto, nikada nismo imali ni taj dječiji doplatak, nismo ga uzimali, mizerija je to. Od države niko ni ne dobiva ništa, kantona... Ne sjeti me se niko. Neću to da tumačim. Onda se počinjem nervirati. Prije dvije godine sam doživio moždani i od tada se pazim. Pokušavam da se ne nerviram. Jedem se u sebi, ali zbog Maje, Srne, Emine i Esme ne želim praviti lošu atmosferu u kući. Ne boli me što me se ne sjete. Ali, to nije lijepo. Ne samo meni.

Imate li želja?

- Imam, ali nisu za novine. Vrlo su to intimne želje, koje su vezane za moje porodice. Volio bih doživjeti unučad.

Haiku na Twitteru

Malo je reći da ste aktivni na Twitteru. Rekla bih da je to Vaš prozor u svijet, govornica, pozorište i kino

- Facebook mi ispada kao provincija, mahala. Twitter je širi. Ljudi me prate, cijene. Odgovara mi što su mi ograničeni karakteri, dakle, što moram s malo reći puno. Kao neki haiku društveni hroničar. Ne mogu više ni čitati ni pisati duge tekstove. Pokazujem da sam živ, da mislim, da mi je stalo, vidim da ljudi to prate, da im se dopada. To je moj ventil. 

Maja, Srna, Emina i Esme


Tulić živi u ženskom društvu. Supruga Maja je njegov pratilac u svakom trenutku. Prva kćerka Srna rodila se deset mjeseci pred rat. Danas živi u Italiji, magistrirala je arhitekturu.

Emina se rodila u ljeto 1992. godine. U istoj bolnici gdje Tuliću spašavaju život sprat niže Maja je rodila Eminu. Emina je producentica.

Esme je rođena 1994. i završava žurnalistiku.

- Ja sam sretan s njima. Ne znam jesu li one sa mnom. Ja sam insistirao da se vratimo u Bosnu, pitam se hoće li mi oprostiti. Ja znam da nemam nikome otići u Sarajevu da tražim posao za moju djecu. Ljudima koji su na vlasti mislim da nisam simpatičan. Otvoreno iznosim svoje stavove. Mislim da sam zbog onoga što sam radio za ovaj grad od moje granate do danas možda nešto i zaslužio, da me neko potraži, pita treba li ti šta Nermine Tuliću.



Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.