Zanimljiv je to fenomen i nije karakterističan samo za BiH. Vezano je to za čitav ovaj apokaliptični balkanski prostor i njegovo reaktivno društvo. Sve je super i sve je za pet dok ne manifestiraš da si drugačiji, dok ne pokažeš da imaš stav, da razmišljaš pomjerenije i da tvoji kapaciteti prevazilaze učmalu sredinu.
Druge i drugačije ubijalo je u ratu, broj ubijanih i ubijenih na zaraćenim stranama zavisio je od akumulirane mržnje i veće nepodnošljivosti Drugoga. U miru pak postoje razni Drugi, pa kad nisu oni tamo, jer se učinilo da oni tamo budu - tamo, a ne ovdje, pored nas, onda su mete Drugačiji među "nama".
Sinoć likvidiranog biznismena Slavišu Krunića nije previše poznavao prosječan puk u FBiH, tek onoliko koliko se čovjek uspio eksponirati, jer obično to nije želio, ali normalan čovjek koji je za njega čuo mogao je biti samo prijatno iznenađen njegovim, najblaže rečeno, humanističkim, ''o sebi pri sebi'' promišljanjima. Teško uhvatljivim i razumljivim prosječnom umu.
Međutim, prijatno su iznenađeni bili samo oni koji vole BiH, jer se smatra da oni otamo istu ne vole. Oduševljeni su bili oni koji preferiraju zdravu pamet bez uplitanja dnevne politike.
Krunić je pričao ovako:
- Ja sam Srbin, ali i Bosanac. Moj otac je rođen tu, moj djed, a i moje dijete. Ja danas živim u Bosni i Hercegovini i moja cijela familija. Ja ne planiram da idem odavde. Želim imati normalan život u ovoj državi. Kako se zvala republika u kojoj sam ja rođen? Bosna i Hercegovina. Ja sam rođen u BiH i ja sam Bosanac. Iznerviraju me kada mi kažu ''kako možeš tako govoriti''. Pa to je realnost. Ne smeta mi da mi komšija kaže da je Hrvat ili Bošnjak, kao ni kada mi neko kaže da sam Srbin. Kod mene su uvijek upaljena svjetla za sve.
Atipično i drugačije.
On nije direktno zbog toga ubijen, ali je svejedno stršio. Kao što strši onaj koji iz FBiH pruži ruku onome iz RS, ili Mirko Šarović što strši, ili pripadnik LGBT populacije, ili čovjek što se odvaži praviti toranj, ili bilo šta što želi praviti tamo gdje se malo šta pravi, stvara. Nemoj stvarati ništa, ako već ne možeš razrušiti. Ništa tolerancija, ljubav, suživot, rahatluk. Samo mržnja i samo što više srkleta.
Krunića od sinoć više nema u pojavnom svijetu, među - smatra se - živima, koliko god Andrić smatrao da smo mi svi ovdje umrli, samo se redom pokopavamo.
Uz razumljivu sućut koju bi normalan neko trebao izraziti porodici, budimo uvjereni da će njemu gore biti bolje nego što je bilo u BiH. Jer ovdje, zato što je bio normalan i Drugačiji, propagirao suživot u društvu koje ne trpi različitost, nije bio sretan. Jednostavno nisu postojali preduvjeti za to.
I tako, kada god neko prvorazredan visoko kapacitiran napusti ovaj svijet, potpuno je pogrešno da normalni i Drugačiji žale zbog pokojnika/rahmetlije. Sve žaljenje je zapravo zbog frapantnog preuzimanja realnosti od strane trećerazrednih, mržnjom zadojenih s uskim, skučenim pogledima i dijametralnim ambicijama, nošenih kompleksima, bestidnih, nemaštovitih i s tim u skladu neobrazovanih. Bezobraznih.
Svaki odlazak na drugi svijet onih s karakterom, znanjem, sposobnošću, Drugačijih, koji stvaraju dodatnu vrijednost, a koji ostanu ovdje i uspiju nešto, ekser je u sarkofag blagostanja, pečat nepovratnog propadanja, pohvala vladavini trećerazrednosti. Veliki odlaze jedan po jedan, novi ne dolaze, već bježe u Njemačku.
Posljednji ne mora isključiti svjetlo, svjetla nema.
