VIŠEGRAD Obilježena godišnjica stravičnih zločina

Žrtve živih lomača bili su žene, djeca i starci, a pronaći njihove kosti i smiriti duše jedina je želja porodica

Al.B
15.06.2019 15:04

Učenjem dove i spuštanjem 3.000 ruža za 3.000 žrtava u rijeku Drinu u Višegradu je obilježena 27. godišnjica stravičnih zločina počinjenih u ovom gradu. Posjetama Pionirskoj ulici i Bikavcu preživjeli su se podsjetili i na u modernoj historiji čovječanstva nezapamćena zlodjela jedinice Milana Lukića kada je u „živim lomačama“ zvjerski usmrćeno oko 140 žena djece i staraca.

- Na Bikavcu su bile sve žene i djeca, nije niko bio vojno sposoban. Išlo se, znači, da se zatre sve što je muslimansko, da nestanemo s ove zemlje. Meni je ubijena cijela porodica, supruga, kćerka od pet godina, sin od dvije godine... Nakon 27 godina nismo pronašli nijednu koščicu. Jedina mi je želja da ih nađem dok sam živ, da imam gdje otići i proučiti Fatihu – kaže Esad Tufekčić, čovjek koji svake godine smogne snage da dođe na mjesto na kojem je sve izgubio.

Azmir Šabanović imao je 14 godina kada je ubijen njegov otac, a on je s majkom zatočen u Osnovnoj školi „Hasan Veletovac“. Od zločinca Milana Lukića njegov život je otkupljen.

- U tom logoru je moj život zločincu Milanu Lukiću vrijedio 2.000 maraka. Majka taj novac nije imala, ali uz pomoć jedne nane moj je život otkupljen. Mjesto gdje sad stojimo trebalo je biti za mene posljednje na kojem ću stajati, ali zahvaljujući mojoj majci, toj nani i narodu, ja sam danas tu gdje jesam – kaže Šabanović.

Zločinci nisu procesuirani, grobnice je sve teže pronaći, a svake godine porodice ponavljaju istu priču, kaže predsjednica Udruženja „Višegrad 92“ Hedija Kasapović. 

– Drina i ovaj krvavi most najveća su grobnica u svijetu. Danas ćemo posjetiti Pionirsku i Bikavac, kao i mjesto Dragomilje, gdje je u jednom satu ubijeno 17 momaka. Imali bismo svaki dan da obilježavamo neko stratište – Drinsko, Vilinu vlas, Koritnik, kompletnu Župu... – ističe Kasapović.

Muftija goraždanski Remzija ef. Pitić kaže kako dolina Drine liči na dženet, a da većina onog što su u Podrinju ljudi učinili podsjeća na pakao. Postoje četiri faze zločina, od kojih jedna traje 200 godina, dodaje Pitić, a druga se desila od 1992. do 1995. godine.

- Imamo dvije faze zločina nakon 1995., a u jednoj od tih faza mi smo zločinci. To je faza u kojoj dobar dio nas sve čini da bi zaboravio, da ne bi danas bio ovdje. Četvrta faza je šutnja ovih ovdje u ovom gradu iako svi znaju šta je bilo, gdje i kada i ko je to radio. Oni misle da će tako spasiti svoje duše. I u njihovoj i u našoj svetoj knjizi postoji jedan pasaž u kojem stoji: „Šta će ti sva bogatstva ovog svijeta ako dušu izgubiš“ – istakao je Pitić.

Stradanje porodice Tufekčić

Na višegradskoj ćupriji, pod teretom junske vreline, ali i sjećanja na najmilije, susreli smo i Redžepa Tufekčića. Njegov otac Hasan, kojem je u dva posljednja rata ubijeno 13 djece, postao je simbol stradanja bošnjačkog naroda na Drini. 

– Godine 1942. na ovom mostu su ubijeni supruga i desetero djece moga oca Hasana, a nakon što se ponovo oženio i stekao porodicu u ovom ratu ubijeni su moja majka, braća i sestre, među kojima je i najmlađa sestra s bebom koja nije imala ni imena. Tuga i jad je stajati na ovom mjestu, govoriti o nečemu što ne možete vratiti i u čemu vas niko ne razumije. Jedina želja je obaviti to posljednje, ljudsko, obaviti dženazu da čovjek dušu smiri – kaže Tufekčić.

Tagovi

Višegrad Drina

Oglasi

Komentari

NA VRH