Sedam sati i 30 minuta. Za revizore počinje radni dan. Iz garaže GRAS-a sjedamo u tramvaj i krećemo s poslom. Četiri revizora i ja s njima u uniformi.
Jutarnja špica, gužve, nervozni i pospani putnici. Probijamo se kroz tramvaj i tražimo karte na uvid. Prva kontrola putnika bila je uredna, niko se ne buni i pokazuju svoje mjesečne i dnevne karte. Od devet sati znatno je manje putnika u tramvaju, pa je i rad ugodniji.
Lakše ženama
Prvi utisak bio je da je iznenađujuće lako biti žena revizor. Ljudi me uglavnom dočekuju s osmijehom, a ispraćaju komplimentima. Nijedna jedina neugodna situacija.
To nam je potvrdila i Sabina Deljkić, koja je dva mjeseca revizorka u GRAS-u. Kako kaže, paze je i putnici i kolege.
- Ženama je zaista lakše, ljudi su susretljiviji kada vide ženu u ulozi revizora. Zna biti naporno, ali sve zavisi od putnika, njihovog raspoloženja i situacije. U suštini je dobro, posao je zanimljiv, nikad nije dosadno – ističe ona.
Kolega traži kartu jednom gospodinu, na šta on govori uz osmijeh:
- Neka mi vaša lijepa kolegica pregleda kartu.
Bilo je i dobacivanja da li bih se udala.
Iako sam, kao dugogodišnji korisnik javnog prijevoza, svjedočila brojnim situacijama, problemima i raspravama između revizora i putnika, situacija je, kažu i sami revizori, danas znatno bolja.
U to sam se i sama uvjerila. Tek je jedna starija gospođa kazala da je zaboravila poništiti kartu.
Moj kolega na jedan dan Alen Ahmetspahić kaže da je revizor više od 15 godina i da je svjedočio brojnim neugodnim situacijama.
- Bilo je ružnih, ali i zaista opasnih situacija. Od verbalnog do fizičkog nasrtaja putnika, povlačili su nož na mene, bokser... Nije jednostavno - kazao nam je Ahmetspahić.
