Niko ne zna koliko je migranata svoj životni put završilo u našoj zemlji. Nema evidencije o umrlim i nastradalima, a nakon njihove tužne sudbine ostaje Zakon. I to onaj o strancima, prema kojem policija obavještava Ministarstvo vanjskih poslova, a oni opet predstavištvo te zemlje. U nadi da će preuzeti svog državljana i dostojanstveno ga sahraniti.

U Bihaću, gdje je koncentrisana migrantska kriza kod nas, trupla odvoze u mrtvačnicu Kantonalne bolnice. Ako se utvrdi identitet onda se vraća u zemlju porijekla. A ako ne? Kao NN osoba sahranjuje se na mjesnom groblju. 

Većina migranata, u strahu, ne daje prave podatke vlastima. Zato je nakon njihove smrti teško i identificirati o kome je riječ.

Tako im se gubi svaki trag. Postaju izgubljeni i zaboravljeni. 

Troškove njihove sahrane snose međunarodne organizacije.