Na put nisu ponijeli ništa osim pasoša i velike želje da život nastave u nekoj od evropskih zemalja. Da, ako mogu, zaborave sve što su prošli na predugom, ponekad ponižavajućem, teškom putu od domovine do naše zemlje.
Probaš, prijeđeš
Sreli smo ih na Željezničkoj stanici u Sarajevu. Čalabi je iz Tunisa, Abdul iz Maroka. Do nas su došli preko Turske, Grčke, Srbije.
- Sve pješice. Nogu pred nogu. Čak smo 21 dan hodali kroz Tursku, na putu do Grčke. Puno je poteškoća, opasnosti. Plivali smo preko rijeke, spavao sam u šumama punim zmija, divljači, u planinama. Teško mi je svega i da se sjetim – govori nam Čalabi.
Nerado se sjeća, kaže, susreti s policijom bilo koje zemlje nikad nisu lagani. Svaki je pokušaj prelaska neke granice, preko planina i šuma, rizičan.
- Probaš, prijeđeš, policija te uhvati, vrati. Ti opet ispočetka. I tako skoro pet mjeseci dok nismo došli u Bosnu – kaže Čalabi.
Abdul dodaje da se u našoj zemlji osjećaju i dobro i sigurno. Svjesni su da je BiH tek jedna stanica na njihovom putu.
Život bez šanse
- Ljudi su ovdje jako dobri. Nismo se s takvom dobrotom susreli ni u Turskoj ni u Grčkoj. Nama je Bosna neka sigurna luka, makar kratkotrajno utočište – govori.
Cilj im je skoro svima isti, Evropa, pa onda posao, normalan život, porodica.
Uskoro iz Sarajeva kreću ka Bihaću, a odatle prema Hrvatskoj. Znaju za sve poteškoće. No, uvjereni su da će stići i dalje, do Slovenije, pa u Italiju, gdje Abdul ima porodicu.
Drugom je cilj Skandinavija.
Spremaju se polako na daleki put. Pješice!
Spavaju u džamijama, baštama i parkovima
Migranti nam kažu da obično noć provedu u baštama, parkovima, džamijskim dvorištima, često i na ulici.
- Ali, ne žalimo se. I ovo je dobro šta smo sve znali preživljavati. Ovdje nam je mnogo ljepše nego u zemljama u kojima smo bili. Hvala Bogu, nekad naiđemo na dobre ljude koji nam daju hranu. Nekad znamo provesti i nekoliko dana bez hrane i vode. Ali, sve će biti u redu. To je ono u što vjerujem da će nam Bog dati - rekao je Abdul.
