Prije 14 godina, 12. oktobra 2005. godine sastale su se u Beogradu, na čuvenoj Marakani, fudbalske reprezentacije Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Utakmica za pobjedničke bodove i plasman na Mundijal. Biti ili ne biti. 

Rijeke navijača sljevale su se iz BiH prema prijestolnici istočnih susjeda. Jedna rijeka navijajući za Srbiju i jedna za Bosnu i Hercegovinu. Mlade i perspektivne ekipe u grupi sa Španijom dobro su igrale i do posljednjeg kola imale otvoren put za svjetsku smotru fudbala.

Lijepi fudbalski razlozi nažalost bitni su koliko i takmičenje u jedenju hot dogova. Umjesto Kežmana, Barbareza i ostalih sjajnih fudbalera na scenu su traktorima, iz Republike Srpske i ostalih ruralnih djelova Srbije i Crne Gore, uletjeli neki drugi "heroji". Imali su četničke kapice, transparente koji slave genocid i mržnje za izvoz.

Pravi rat vodio se na tribinama. Neadekvatne policijske snage nisu zaštitile šaku navijača Bosne i Hercegovine. Kamenovanje, topovski udari i najprimitivnije uvrede bile su sastavni dio folklora kvazisprskih huligana te beogradske jeseni. UEFA je stajala i mirno gledala. Barbarez je skrenuo pogled sudiji na rat na tribinama, ali ništa. Rat je trajao koliko su htjeli, baš kao i onaj od 1992. do 1995. Treba spomenuti da je reprezentacija Srbija pobijedila rezultatom 1-0, te se plasirala na Svjetsko prvenstvo 2006., koje je održano u Njemačkoj.

Strijelac je bio Matea Kežman.