ISPOVIJEST Iskustvo iz rimske bolnice "Casalpalocco"

Italijanski kardiolog koji se oporavio od koronavirusa: Smrt vreba, najgore je noću

Imao sam čudne bolove, kao da mi neko sjedi na leđima, rekao Biferali

Avaz.ba / Index.hr

Medicinsko osoblje strogo se pridržava sigurnosnih protokola

Foto: Ilustracija


Doktori i medicinske sestre u rimskoj bolnici "Casalpalocco" u tišini se kreću oko pacijenata koji bespomoćno leže u krevetima okruženi aparatima koji im mjere vitalne znakove.

Medicinsko osoblje strogo se pridržava sigurnosnih protokola. Svi su od glave do pete u zaštitnim odijelima, s rukavicama od lateksa na rukama, maskama i zaštitnim naočalama na licima.

  • Sjeća se da je medicinsko osoblje bilo potpuno prekriveno

    Sjeća se da je medicinsko osoblje bilo potpuno prekriveno

    Foto: Ilustracija


Sestre redovno čiste rukavice dezinfekcijskim gelom. Jedna po jedna izlaze nakratko po dašak svježeg zraka. Neke nervozno otpuhuju dim cigarete, druge slušaju pjev ptica. Ali teško da im to može odagnati misli s pacijenata.

Smrt vreba

A jedan od pacijenata koji se oporavio od koronavirusa je 65-godišnji kardiolog Fabio Biferali koji je proveo osam dana "izoliran od svijeta" na odjelu intenzivne njege.

- Imao sam čudne bolove, kao da mi neko sjedi na leđima. Pošto sam doktor, rekao sam samome sebi da je to upala pluća. Ne mogu govoriti o tome da ne zaplačem. Suze mi sad lako dolaze - rekao je Biferali.

To što sam doktor pomoglo mi je u boli. Terapija kisikom je teška, potraga za radijalnom arterijom bolna. Neki drugi očajni pacijenti vikali su, "dosta, dosta".

Najgore je noću. Nisam mogao spavati, sobu je preplavila tjeskoba. Tokom dana dolaze doktori, dolaze sestre, dostavljaju hranu.

A noću.. noću dolaze noćne more. Smrt vreba, opisao je.

Brižne oči

- Kako nisam mogao spavati, brojao sam udisaje čovjeka do sebe pomoću štoperice na mobitelu. Zadao sam si da pazim na njega. Tako sam prestao misliti o sebi - kaže on.

Sjeća se da je medicinsko osoblje bilo potpuno prekriveno.

- Mogao sam im vidjeti samo oči, brižne oči, i čuti im glas. Oni su mi ulijevali nadu - priča on.

Kaže da mu je u tim danima najviše nedostajala porodica.

- Bojao sam se da ih više nikada neću vidjeti i zagrliti. Dopustio sam da me očaj preplavi.

Naglašava da je u ovome naučio važnu lekciju.

- Od sada nadalje, borit ću se za javno zdravlje. Ovo se ne smije tretirati kao pokazna vježba i ostaviti u rukama političara. Moramo odbraniti jedan od najboljih zdravstvenih sistema na svijetu - rekao je. 

NA VRH

Podijeli članak na