Dok drugi regionalni šefovi država, kao što su Zoran Milanović, Milo Đukanović i Aleksandar Vučić, već sedmicama obilaze teren i državnički pomažu običnim ljudima, aktuelni predsjednik Predsjedništva BIH Šefik Džaferović nikako da napusti kancelariju.  

Da se ne govori o tome koliko je njegov kolega iz Predsjedništva BIH Milorad Dodik politički i terenski aktivan i koliko se stavlja na raspolaganje, nažalost, samo građanima Republike Srpske. Istovremeno, naš predsjednik ne mrda iz svoje stolice i, ako se iz priče isključi hiperaktivni Fahrudin Radončić, predsjedniku države je moralnu lekciju iz hrabosti održala ministrica vanjskih poslova Bisera Turković.

Ona je hrabro otišla i ušla direktno u proizvodnju među radnike i žene koje proizvode zaštitne maske.

Razgovarala je s njima i ljudski ih ohrabrila.

U isto vrijeme, poput voštane figure, Šefik Džaferović ne mrda i ponavlja zakasnjele priče i nudi retroaktivnu pamet.

Tako se poziva na zaključke Predsjedništva BiH od 16. ovog mjeseca i svjesno prešućuje nepobitne činjenice da treba zatvoriti granice ili da mu trebaju izvještaji o radu Vijeća ministara BiH.

Međutim, činjenica je da je ministar sigurnosti BiH još 10. marta zabranio ulazak strancima, a posebno iz Italije, Kine i Irana. Uz to još 13. marta u Doboju je predsjedavajući Vijeća ministara Zoran Tegeltija zajedno sa ministrom Radončićem i ministricom Gudeljević, organizirao sastanak sa entitetskim premijerima, ministrima zdravlja, šefovima kriznih štabova i ekspertima.

Tako da su zaključci od 16. marta "preprana voda" onoga što je Tegeltija već uspješno završio.

Džaferovićeva laprdanja da treba zatvoriti granice su, također, prazna priča, jer nominalni šef države očigledno ne čita čak ni medije. Granice su davno zatvorene, svim strancima je zabranjen ulazak, a jedino po Ustavu BiH mogu ući državljani BiH.

Gostujući na N1, Radončić je rekao da ta mjera za državljane BiH mora opstati i po zakonu i iz moralnog razloga: Borci su ginuli za odbranu BiH i ko može zabraniti našim građanima da dođu u svoju zemlju i, ako se tragično razbole, budu ukopani u njoj. 

Jer, veliki je strah bh. državljana u inozemstvu da se njima ili njihovim bliskim rođacima ili prijateljima ne dogodi bizarna sudbina predsjednika Real Madrida, čiji je tijelo u općoj zbrci izgubljeno.

Zato Džaferović treba pomjeriti zadnjicu iz stolice - da ne dobije dekubitus - i neka pođe do prve policijske stanice, prve fabrike koja nešto proizvodi, prve zdravstvene institucije i kao njegove kolege iz okruženja pokuša da ohrabri građane od kojih se očigledno jednako boji kao i od korone.

Birokratska dopisivanja neće smanjiti broj mrtvih, a šef države mora pokazati minimum hrabrosti da komunicira i razgovara o važnim temama.

Uostalom, i njegov stranački šef Bakir Izetbegović svakodnevno prima i razgovara sa premijerima i ministrima iz izvršne vlasti, pa bi Šefik Džaferović makar od njega mogao da nešto nauči.

Da se ne govori šta je mogao da nauči iz pažnje koju građanima ove zemlje svojom agilnošću pružaju, i to svakodnevno, agilni ambasadori Erik Nelson (Eric), Johan Satler (Johann Sattler) ili Metju Fild (Mathew Field).