Nurija Hasković ima 75 godina, a od svoje 12. posti. Ono ranije, kada mu je majka, kao i ostaloj djeci, “prešivala” post, ne računa.

Pozivu na razgovor se obradovao, jer danas je, kaže, njegov dan, dan kada su mu od devet do 13 sati vlasti dozvolile da izađe iz kuće.

Volio bi još da može i u džamiju El-Dželahima na Obarku, čijoj se nedavnoj izgradnji radovao i u kojoj je učestvovao, ali za brojan džemat na namazima još je rano zbog pandemije koronavirusa.

Uvijek poseban

Nurija je rođen u selu Žuželo kod Goražda. Dobar dio života proveo je u Batovu kod Čajniča.

– Ja sam i danas gore preko ljeta, a ovdje ti dođem u novembru. Sam. Supruga je umrla prije 13 godina i ja ti tako rahat patim se. Ali, rahatluk je prvi, pa patnja za njim – kaže Nurija.

Noć do sehura uglavnom provodi budan, uz Radio BIR.

- Sve je lako kad je čovjek mlad i jak, a kako stari, organi mu slabe. Evo ti dokaz za ovu koronu, što je naš organizam stariji, zato nas i sklanjaju – priča Nurija, ali se ne žali, već kaže da nije dobro nego odlično.

Oca su mu ubili četnici koji su se nakon Drugog svjetskog rata krili po šumama oko Čajniča, pa je rano ostao s majkom.

Volonteri donijeli tablete

- Od 12 godina, sigurno ti kažem, da sam počeo postiti. U selu smo imali hodžu i tu smo teraviju obavljali. Bilo nas je sedam kuća, a u to sedam kuća 12 hadžija je bilo. I nikad u selu kaca nije bila, niti se pekla (rakija, op. a.) – sjeća se Hasković.

Mjesec posta, ibadeta, Božije objave i dobročinstva, za njega je uvijek poseban. Kaže da će postiti dok god može i da su mu sehuri i iftari i ovog ramazana slatki iako ih priprema sam.

Svjetla kandilja i ezan s munare džamije na Obarku, odmah pored njegove kuće, označe kraj posta. Međutim, Nurija pamti i vremena kada se u Batovu, gdje je živio, to drugačije radilo.

- Iftar bi se označio paljenjem vatre pod Vijogorom pa mi odozdo vidimo. Ja sam upamtio kad niko nije sata imao kućnoga, a kamoli ručnoga. On bi vatru zapalio nakon što je vidi na Prevrzmi, na Čivči brdu iznad Čajniča, a u Čajniču je pucao top, ali se nije mogao čuti kod nas – dodaje Nurija.

Na namazu Nurija moli za spas od zla časa i taksirata, kako za sebe i svoju čeljad tako i za komšije, sve ljude, jer “ne možeš dobro očekivati ako ga nećeš i bratu željeti”.

U poznim godinama pomažu mu porodica, komšije, čak i trgovci iz prodavnice, pa i volonteri koji su mu uoči ramazana donijeli tablete, jer ga je rame boljelo. Ipak, prazninu nakon smrti supruge Azeme ništa ne može ispuniti.

- Samoća je teža od bolesti. Ima ta pjesma na Prači, nekad me i Radio Prača razgovori. Nekad poručim onu: “Djevojka je nafilu klanjala, 27. noći ramazana, na namazu mlada šućurala, daj mi Bože sreće i rahmeta, i ovoga i onoga svijeta” – kaže Nurija Hasković.

Predeverao je dva rata i njihove posljedice, svašta vidio i doživio, ali dok diše, dobrotu će širiti oko sebe. Čak je isplanirao da, kada kucne čas, dunjaluk napusti, a da nikoga ne zahmeti, pa je ostavio sve što je potrebno za dženazu i one koji dođu da ga isprate.