Opet nam se desilo, i opet je malo ko iznenađen.

Šefik Džaferović, Željko Komšić i Bakir Izetbegović kao da su jedva dočekali da ruski ambasador Petar Ivancov otvori temu o NATO putu BiH, gdje se oni, poput vitezova okruglog stola, bore za spas države BiH, a protiv ruskog medvjeda i njegovog mladunčeta u BiH Milorada Dodika, koji svako malo, ne bez zadnjih namjera, prodrmaju krhku bosansku košnicu.

Linije sukoba

Pritom, svako iz svojih razloga vjeruje da mu neće škoditi da povremeno uznemiri neuhranjene i izmorene pčele u Bosni, dok se linije realno mogućeg sukoba NATO-a i Rusije već odavno crtaju daleko od BiH, u Poljskoj, baltičkim zemljama ili Ukrajini, naprimjer.

Jasno je i zašto to odgovara i dežurnim spasiteljima države. Jednim udarcem oni pokušavaju ubiti dvije muhe: od očiju javnosti i pod tepih žele skloniti stvarne životne teme o razarajućoj sistemskoj korupciji (vidjeti pod “afera Respiratori”), kriminalu, nepotizmu, nesposobnoj vlasti, unutarstranačkim krizama...

S druge strane, priča o putu BiH u NATO, za koju se donedavno tvrdilo da je manje-više riješena slanjem Programa reformi u sjedište Sjevernoatlantske alijanse u Briselu, čini se kao zgodan čamac za spašavanje loših politika i dovoljno velik smokvin list koji pokriva sva neispunjena obećanja o boljem životu, višim penzijama i plaćama, efikasnom zdravstvenom sistemu i neselektivnoj pravnoj državi.

Očekivano, mediji koji su pod kontrolom SDA i bliski Komšićevom DF-u sve one koji ne žele učestvovati u tom predizborno obojenom političkom igrokazu opetovano optužuju za navodnu izdaju i svrstavanje na rusku stranu, iako na probosanskoj i bošnjačkoj političkoj sceni, ali i među hrvatskim strankama i političarima u BiH, ne postoji nijedna iole ozbiljna i relevantna stranka ili lider koji čvrsto i dosljedno ne podržavaju euroatlantski put BiH i njeno članstvo u NATO.

Nažalost, sve ukazuje na to da bi i poznata priča o pretovarenom magaretu, koje gazda lažnim obećanjima sokoli da izdrži i ne lipše do zelene trave, do koje nikako da stigne, u BiH mogla imati doslovnu primjenu.

Od naroda, odnosno građana, vlast već 25 godina traži strpljenje jer ciljevi, članstvo u EU i NATO, i posljedično bolji život, čekaju nas tu, blizu, iza ugla, a, realno, što im se više na riječima približavamo, u praksi su nam sve dalji i maglovitiji.

Beznađe i nepravda

U međuvremenu, privreda ove zemlje samo što nije lipsala, jaz između šačice bogatih i ogromne mase osiromašenih je sve dublji, a mladi, suočeni s beznađem i duboko ukorijenjenom nepravdom, bukvalno bježe iz zemlje.

U takvoj ljušturi bez sadržaja i priča o NATO-u kao sigurnosnom kišobranu koji za sobom donosi investicije i ekonomski prosperitet gubi svoju poentu.

Jer put prema NATO-u ne predviđa samo ispunjavanje vojnih nego i velikog dijela civilnih reformi u svakom segmentu društva. Reformi koje moraju biti suštinske, duboke, demokratske i tržišne, reformi koje će uvesti nultu toleranciju prema korupciji i kriminalu, reformi čija suština neće biti klijentelistička i kadrovska podjela izbornog plijena, kako to i danas i u prošlosti prakticiraju vladajuće stranke iz sva tri naroda u BiH.

Dvostruki aršini i pakistanski slučaj

Daleko od toga da članovi Predsjedništva BiH trebaju da šute na neodmjerene izjave stranih ambasadora u BiH, koje spadaju u neprimjereno miješanje u unutrašnje poslove suverene države. Problem nastaje i kada su na sceni očigledni dvostruki aršini.

U tom smislu načelno nije sporno kada Džaferović i Komšić reagiraju na izjave ruskog ambasadora, ili na podršku zvaničnog Beograda secesionističkim planovima u RS, ili kada sva trojica, i Komšić, i Džaferović, i Dodik, reagiraju na planove Hrvatske da uz granicu s BiH skladište nuklearni otpad…

Čudno je, međutim, kada se Komšić, naprimjer, ne oglašava s jednakom osudom ponašanja pakistanskog ambasadora u BiH koji odbijanjem saradnje s nadležnim državnim institucijama na pitanju ilegalnih ekonomskih migranata iz Pakistana direktno podriva sigurnosnu situaciju u BiH.

Ako se od Komšića tada očekivalo glasnije javno očitovanje, od Džaferovića, koji je u ratu dijelio državljanstva stranim borcima, mudžahedinima, nažalost, nije.