Sabina Halilović-Džafić (36), rođena u selu Skejići, u srebreničkom džehenemu izgubila je sve, oca Salku, majku Hibu i dvojicu braće. Ukrcala se te 1993. godine u konvoj spasa i stigla do Gračanice. Sama. Devetogodišnju djevojčicu ni za ručicu nije imao ko da uzme. Nekoliko dana, zajedno s protjeranim i uplakanim, ženama i djecom iz Srebrenice, Sabina je bila u prihvatnom centru školske zgrade u gračaničkom selu Babići, sve dok se nisu pojavili Ađul Barjaktarević, humanista, i njegova supruga, pa su djevojčicu Sabinu uzeli pod svoje skute.

Danas profesorica

Istog momenta su je zavoljeli kao rođeno dijete, ali i ona njih. Zamijenili su njene biološke roditelje, odgajali je, školovali, sve dok nije završila fakultet. Danas je profesorica razredne nastave, sretno udata i ima trojicu sinova.

Ljubav prema Ađulu i njegovoj supruzi nikad nije prestajala, čak je svakim danom bila sve jača. Tako je i danas.

- Moju majku ubila je neprijateljska granata 1992. godine u Srebrenici. Otac Salko i braća Sabit i Said nestali su 1995. godine u proboju ka slobodnom teritoriju. Pobili su ih dušmani. Kosti moje braće pronađene su prije osam godina i oni su ukopani u Potočarima, a prošle godine, nakon tolikog isčekivanja, dobila sam obavijest da je pronađeno nekoliko kostiju moga oca. Osjetila sam olakšanje što će mu se duša smiriti, što ću njemu i brati moći otići i Fatihu proučiti - govori nam Sabina.

Oca će ukopati naredne godine

Zbog situacije s pandemijom koronavirusa, odlučila je da ove godine ne ukopa oca Salku, da to ostavi za narednu. Naime, nije mogla organizirati dolazak ostatka familije i ispoštovati sve procedure u kratkom vremenu za predstojeću dženazu. Dotle će ocu, majci i braći i svim zvjerski ubijenim Srebreničanima učiti Fatihu i moliti dragog Allaha da im podari lijepi dženet.