Od početka godine Vijeće ministara BiH održalo je 14 redovnih i 24 vanredne sjednice. Po pitanju sjednica, Vijeće ministara bilo je aktivnije od Predsjedništva. Ipak, Predsjedništvo se o svojim aktivnostima nešto češće oglašavalo, pa je tokom 2020. izdalo 117 saopćenja, dok se Vijeće ministara oglašavalo svega 101 put.
Poređenja, radi, Vlada susjedne Republike Hrvatske u istom periodu o svojim aktivnostima javnost je informirala 1.230 puta! Drugim riječima, Vlada Hrvatska dnevno u prosjeku izdaje 5,2 saopćenja, a Vijeće ministara BiH 0.4 saopštenja, tj. po jedno svaka dva i po dana.
„Dnevni avaz“ je objavio analizu o (ne)aktivnostima Predsjedništva BiH od početka ove godine, za koje smo zaključili da se sastaje jedino kada mora, te se bavi gotovo isključivo samo onim pitanjima koje im službena dužnost nalaže. Stvari, međutim, nisu ništa bolje ni kada je u pitanju Vijeće ministara, druga izvršna institucija BiH na državnom nivou.
Iako bi se po samom broju sjednica mogao izvući zaključak da Vijeće ministara BiH ima intenzivne i sveobuhvatne aktivnosti, kada se prelistaju saopćenja i pogledaju rasprave na sjednicama, jasno se može zaključiti da ova institucija, jednako kao i Predsjedništvo, svoje aktivnosti uglavnom svodi na tehnička pitanja i na sve načine nastoji izbjeći odgovornost za ključne probleme u BiH, od zdravstvene i ekonomske krize uzrokovane pandemijeom Covid-19 do migrantske krize.
Vijeće ministara uglavnom se sastaje s predstavnicima međunarodnih organizacija, finansijskih institucija, ambasodorima, itd., povremeno se razgovara o ponekom infrastrukturnom projektu, a dobar dio vremena tokom ove godine potrošilo je na pregovore vezano za usvajanje budžeta BiH.
Za to vrijeme medicinska oprema i sredstva, koji su donirani Bosni i Hercegovini prije četiri ili pet mjeseci i za kojim su zdravstvene ustanove iz cijele BiH iskazale urgentnu potrebu, još uvijek stoje u skladištima i nisu raspodijeljeni.
Zahvaljujući propustu Vijeća ministara, Bosna i Hercegovina neće biti dio prvog turnusa zajedničke evropske nabavke vakcina, kao i druge bitne medicinske opreme.
Iako je od početka pandemije koronavirusa prošlo već gotovo šest mjeseci, a vlade širom svijeta su odmah u startu užurbano donosile mjere i mijenjale zakone s ciljem lakšeg suočavanja s posljedicama pandemije, Vijeće ministara još nije predložilo ili u parlamentarnu procedutu uputilo bilo kakav set ekonomskih mjera za ublažavanje posljedica pandemije.
Treba li tek spominjati problem migrantske krize. Dok građani Unsko-sanskog kantona na ulicama protestiraju protiv priliva novih migranata, lokalne vlasti upozoravaju da su njihovi kapaciteti na izmaku i da Krajini prijeti potpuni haos, a Milorad Dodik osorno poručuje da neće dozvoliti smještanje niti jednog migranta na tertiroij RS i da će ih oranizirano prevoziti u USK, dotle nadležni ministar sigurnosti Selmo Cikotić kao odgovor na migrantsku krizu nudi “seksi izjave” i nebulozne tvrdnje o blagotvornom utjecaju migranata na ekonomiju jer “povećavaju potrošnju, kad već nema turista”
Značajan iznos od 250 miliona eura koje je EU dodijelila BiH kao vid finansijske pomoći za saniranje i prevladavanje posljedica pandemije još uvijek nije operativan. To je zato jer srpski ministri i funkcioneri zahtijevaju da se RS nađe u memorandumu o razumijevanju.
Dok se društvo uslijed pandemije koronavirusa i priliva ilegalnih migranata suočava s historijskom zdravstvenom, ekonomskom i sigurnosnom krizom, a građani vape za pomoći države, Vijeće ministara odlučilo je da se igra “nevidljive ruke” Adama Smita (Smith) i ne samo da samostalno ne čini ništa, nego blokira čak i raspodjelu onih sredstava i opreme koje su nam dodijelili Evropska unija i međunarodne institucije. Građanima očigledno ne ostaju ništa drugo nego da se samoorganiziraju i uzdaju u sebe, jer “nevidljiva ruka” vlasti postaje vidljiva samo kada se zavlači u njihove džepove kako bi finansirala svoj preglomazni državni aparat koji, čini se, iz dana u dan u sve većoj mjeri postaje svrha jedino samome sebi.
