Nakon što je državni vrh primio u Zagrebu Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i šefa Republike Srpske, koji ne krije namjeru da tu tvorevinu nastalu na zločinu kad tad osamostali i pripoji Srbiji, u dijelu zemalja članica EU, ponovno su se pojavile sumnje u prave motive i ciljeve hrvatske službene politike spram BiH Mladen Pleše za hrvatski „Telegram“.
- Nepovjerenje prema hrvatskoj politici u BiH, i kad se s pravom traži ravnopravan tretman Hrvata, posljedica je politike koju je pokojni predsjednik Franjo Tuđman vodio prema susjednoj državi. Početkom devedesetih godina Tuđman nije krio želju za podjelom BiH i dogovornim mijenjanjem granica te države čemu se žestoko protivila cijela međunarodna zajednica - navodi se u tekstu.
Sumnje u prave namjere Zagreba pobuđuje i tijesna saradnja Dragana Čovića, šefa HDZ-a BiH s Miloradom Dodikom, bez obzira na to što je na teritoriju Republike Srpske došlo do najgoreg terora, ubijanja i protjerivanja Hrvata, rušenja i paljenja njihovih kuća te vjerskih objekata.
U kontekstu tih najnovijih zbivanja, zanimljiva su otkrića do kojih je došao historičar Miroslav Akmadža u svojoj novoj knjizi Franjo Kuharić Kardinal i vlast. Knjigu će uskoro objaviti izdavačka kuća „Profil“, a temelji se, među ostalim, na dnevnicima kardinala Franje Kuharića.
Iz tih zapisa vidljivo je da se kardinal Kuharić od prvog dana žestoko protivio podjeli BiH o kojoj je govorio Franjo Tuđman.
Kuharić je smatrao “da je riječ o pogrešnoj politici,” upozoravajući da će, kako se navodi, „sukob između Hrvata i muslimana koristiti samo srpskom lideru Slobodana Miloševiću“.
- Kardinal je također isticao kako međunarodna zajednica neće prihvatiti promjenu granica BiH jer bi to izazvalo lančanu reakciju na svim međurepubličkim granicama država nastalih raspadom Jugoslavije. Stoga je Kuharić, za razliku od predsjednika Tuđmana, čvrsto podržavao BiH kao neovisnu, jedinstvenu i suverenu državu.
U maju 1991. Kuharić je zapisao u dnevnik da ga je fra Gabrijel Jurišić obavijestio kako mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija, priznao da je sa grupom srbijanskih eksperata pregovarao o podjeli BiH. Ti su razgovori prekinuti kada se pokazalo da Miloševićevi izaslanici imaju teritorijalne pretenzije i prema teritorijima u Hrvatskoj. Nakon toga su Josip Šentija i Dušan Bilandžić, dvojica od četveročlane hrvatske skupine, dali ostavke.
Kuharić je u dnevniku zapisao da su mu se na tu situaciju požalili banjolučki biskup Franjo Komarica s nekoliko biskupa, o čemu je obavijestio predsjednika Sabora Žarka Domljana. Međutim predsjednik Tuđman na sastanku s visokim hrvatskim dužnosnicima 8. juna 1991. istakao je kako se svi problemi jugoslovenske krize prelamaju u BiH, ukazao je na apsurdnost hrvatskih granica koje onemogućavaju djelotvornu upravnu i prometnu povezanost, ali i obranu zemlje. Zaključio je da je BiH “nastala kao povijesni apsurd iz osmanskoga razdoblja” te da je rješenje u “razgraničenju” BiH.
Na sastanku s Miloševićem i Alijom Izetbegovićem u septembru 1991. Tuđman je kazao da on podupire cjelovitu BiH s tri konstitutivne jedinice, a ako to ne prođe onda je jedino rješenje podjela BiH između Srbije i Hrvatske, „s muslimanskom državicom u sredini“.
Nakon sastanka Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa 29. oktobra 1991. s Franjom Tuđmanom kardinal je zapisao da je predsjednik rekao “da je podjela BiH činjenica na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja vlada je nemoćna.”
Ako bi došlo do takvoga raspleta u BiH tada je Tuđmanu bila prihvatljiva granica nekadašnje Banovine Hrvatske. Biskupi na čelu s Kuharićem pokušali su uvjeriti Tuđmana da međunarodna zajednica neće dopustiti promjene granica, no on im je odgovorio kako se one doduše ne mogu mijenjati silom, ali mogu ako se sve strane tako dogovore. Kuharić je međutim ostao pri stajalištu da bi Hrvatskoj bilo puno lakše sa slobodnom i cjelovitom BiH, nego s podijeljenom.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je u studenome 1991. kao “politička, kulturna, ekonomska i područna cjelina” te je dala legitimitet Tuđmanu da zastupa njene interese kod međunarodnih zvaničnika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih pregovora oko utvrđivanja “konačnih granica” Hrvatske. Time se jasno dato do znanja da se želi pregovarati o podjeli BiH između Zagreba i Beograda.
Doktor Miroslav Akmadža u svojoj knjizi podsjeća kako je Tuđman je na sastanku s čelnicima HDZ-a BiH u januaru 1991. kazao “da ne postoji perspektiva suvereniteta BiH jer to ne prihvaćaju Srbi, koji na svojoj strani imaju JNA”.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE
