POVODOM GODIŠNJICE

Dejton prije 25 godina: Budućnost BiH dogovarana je u strogoj tajnosti (I DIO)

Pregovori su držani u tajnosti i od najviših institucija u Vašingtonu

Milošević, Izetbegović i Tuđman u Dejtonu. AFP

Piše: D. H.

2.11.2020

Ove godine obilježava se jubilarna 25. godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, dokumenta koji je definisao uređenje i oblik današnje Bosne i Hercegovinje. 


Kemp Dejvid kao uzor

Pregovori u Dejtonu, koji su prethodili potpisivanju sporazuma, započeli su 31. 10. 1995. godine. Pregovori su se odvijali u zračnoj bazi Rajt-Peterson (Wright-Patterson) pored Dejtona u Ohaju. Rajt-Peterson bila je jedna od glavnih baza vazdušnih snaga u Sjedinjenim Državama – djelimično imenovana po braći Rajt (izumitelji prvog aviona) rođenoj u Dejtonu. Ta ogromna baza bila je sjedište probnih pilota američkih vazdušnih snaga pedesetih godina prošlog vijeka, a kasnije je služila za trening Merkuri (Mercury) astronauta NASA. Dok su udaljenost od Vašingtona i izolovanost vazduhoplovne baze po uslovima bili slični Kemp Dejvidu, gdje je predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) 17 godina ranije vodio pregovore koji su vodili istorijskom sporazumu između Izraela i Egipta, spartanski uslovi smještaja u Dejtonu – koji su više podsjećali na studentski dom – bili su u drastičnom kontrastu u odnosu na luksuznu optuštenu atmosferu predsjedničkog odmarališta u Kemp Dejvidu.

Za to je bilo praktičnih razloga. Američki domaćin želio je da, nakon pregovora prethodnih mirovnih pregovora, učesnici shvate ozbiljnost situacije i osjete stegu i nelagodu vojničke discipline u bazi. Holbruk je, kako je kasnije otkrio, smatrao pregovore u Kemp Dejvidu kao model za dejtonske pregovore, čitao je knjigu o tome, a neposredno pred put u Dejton proveo je cijeli sat u telefonskom razgovoru s Karterom o poređenjima dva pregovaračka poduhvata.

Kao u Kemp Dejvidu, pregovori u Dejtonu trebalo je da budu vođeni u najvećoj privatnosti ostavljajući medijima vrlo ograničen pristup pregovaračima. Po pravilima konferencije, učesnicima nije bilo dozvoljeno da razgovaraju sa štampom, a državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) obavijestio je predsjednika (Klintona) da će nakon ceremonije otvaranja pregovora „radio biti ugašen“. Holbruk je ubijedio tri predsjednika – Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana – da će jedino Sjedinjene Države svakodnevno javno govoriti u ime svih delegacija. Željelo se izbjeći da delegacije same proglašavaju „pobjede“ i „poraze“ tokom pregovora. Američki pregovarači su se nadali da će se na taj način pregovori voditi o pitanjima koja se na dnevnom redu bez pritisaka koji bi se stvarali selektivnim „curenjem“ informacija u štampi.



Pregovoranje dok se ne dogovore

Alija Izetbegović stiže na mirovne pregovore u Dejtonu u pratnji Ričarda Holbruka. AFP

Također, jedna od predostrožnosti koje je Holbruk preduzeo kako bi bio siguran da, kao tokom prethodnih pregovora, učesnici neće naknadno odbaciti potpisani sporazum odlukama skupština ili referendumima (Skupština Republike Srpske prethodno je, nakon što ga je Karadžić potpisao kao predsjednik RS, odbacila jVens – Ovenov plan, koji je potom odbijen na referendumu, te je potom i Plan Kontakt grupe odbijen na referendumu), bila je da su pregovarači sa sve tri strane na pregovore morali unaprijed doći s punomoćima da su odluke koje postignu u Dejtonu konačne.

Dakle, sada su uslijedili višesedmični pregovori koji su trebali trajati sve dok se ne postigne konačni sporazum.


Podjeli 51 : 49 se niko nije protivio

Podjela 51: 49 je ranije dogovorena. Ilustracija

Jedno od velikih pitanja cijelog dejtonskog procesa bilo je: zašto je i prije pregovora u Dejtonu kao osnova i okvir budućeg sporazuma prihvaćen raniji predlog kontakt grupe – da će biti jedna država s dva entiteta – i nisu li okolnosti „na terenu“ u septembru 1995., kad su srpske snage bile u povlačenju a snage hrvatske vojske i Armije BiH stigle na domak Banja Luke, omogućavale i potpuno drugačiji ishod s odustajanjem od teritorijalne podjele, 51 prema 49 posto, i od ideje Repulike Srpske?

O tome je detaljno raspravljano u intervjuu koji je uz učešće više drugih članova njegovog tima, vođen s Holbrukom 18. juna 1996. za studiju „Tajna istorija Dejtona“ i spomenuta je i kritika zbog propuštanja te prilike u najuticajnim američkim dnevnicima.

Holbruk je ovako opisao te okolnosti:

- To je bilo kad je bombardovanje (srpskih položaja) bilo na vrhuncu uspješnosti, druga nedjelja septembra, i 'tomahawksi' su razvalili komandni i kontrolni sistem u Banjaluci i Srbi su bili ranjivi i u bijegu i Sjedinjene Države su se suočavale s dva moguća izbora: jedan je – da se odbaci plan kontakt grupe i da se ohrabri hrvatsko-muslimanska ofanziva da dobiju rat i da se napusti podjela i koncept sa dva entiteta kontakt grupe; a drugi – da iskoristimo te okolnosti da najzad provedemo plan kontakt grupe. Bili smo vrlo svjesni da je u vrijeme kad smo počeli pregovore teritorijalna podjela bia oko 70 prema 30 posto u korist Srba i da se sada ubrzano približavala omjeru 50 prema 50. Odlučili smo da se držimo plana kontakt grupe."

On je rekao da je takva odluka donesena u Vašingtonu bez protivljenja pregovaračkog tima. Podsjetio je na sastanak s Miloševićem 18. septembra na kojem ih je on preklinjao da zaustave hrvatsko-muslimansku ofanzivu na Banjaluku i kako su to prihvatili ne zato što je Milošević molio nego zato što bi pad Banjaluke značio još 200.000 izbjeglica i sravnjivanje grada a da bi u svakim pregovorima Banjaluka bila vraćena Srbima.

- A, zapravo, i Izetbegović i Milošević su govorili o Banjaluci kao središtu otpora paljanskim Srbima. Imajući u vidu enorman broj izbjeglica u regionu, nismo mislili da je bilo ispravno, bilo moralno, etički ili politički, da ih pustimo da uzmu Banjaluku. Tako smo otišli u Zagreb i 19. septembra imali taj bučan sastanak s Izetbegovićem i Tuđmanom i tražili da se zaustave prije nego što dođu do Banjaluke. Tuđman je planuo na sastanku, sjećate li se toga?“ – pitao je Holbruk svoje saradnike – „i derao se na Izetbegovića: 'Mi smo uradili 80 posto osvajanja'!“

Osim toga, Hrvati i Muslimani su se borili jedni protiv drugih u Bosanskom Petrovcu i svađali se oko Jajca i Mrkonjić-Grada i drugih naselja i to je doprinijelo opredjeljenju za plan kontakt grupe.

Pregovori su držani u tajnosti i od najviših institucija u Vašingtonu: samo trojica članova Holbrukovog tima – general Vesli Klark (Wesley Clark), Don Kerrick (Kerik) i Džim Pardju (Jim Pardew) slali su kratke izvještaje svojim pretpostavljenima u Vašingtonu ali je Holbruk zahtijevao da on lično odobri te izvještaje. On je u Dejtonu imao kompletnu logističku podršku i ovlaštenja da vodi pregovore bez dnevnih smjernica iz Vašingtona.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.