PRENOSIMO

Kako je Bećirović postao milioner: 1.775.716 razloga za otvorena pisma

Zvuk oružja u rukama zamijenio je zvuk tipkovnice pod prstima

The Bosnia Times

Denis Bećirović

Foto: TBT


U proteklih nekoliko mjeseci prisustvujemo vječnom ponavljanju istog – ono podsjeća na one nelagodne situacije kada nekome želite nešto da poklonite, ili ga iznenadite a taj neko, slučajno, vidi iznenađenje prije vremena, pa mu onda kažete da se pravi iznenađeno kad bude trebalo. Takve su scene utrkivanja ko će prije stati na “branik otadžbine” ili “babovine” u potpuno poznatoj situaciji već skoro 30 godina: država je ugrožena, prijeti joj raspad – bilo mirni ili nemirni, pa će je zato biti potrebno braniti, opet, prenosi "The Bosnia Times".

Međutim, boriti se nije lako i više je faktora za to. Uzet ćemo jedan. Ratna dejstva, bar u našim primjerima, veoma su često za posljedicu imala izmjenu državnih granica, kao i političkih režima, što za sobom povlači nekoliko posljedica: prva je ta da se institucije i institucionalni sistem mijenjaju, a s druge strane, mijenjaju se i politički akteri – manje ili više, svaki rat i oružani sukob stvori nove war-lords, gospodare rata koji svoju ulogu u ratu, bilo političku, vojnu, ekonomsku ili sve tri zajedno, žele nastaviti i nakon rata. Odnosno da svoju ulogu iznova potvrđuju institucionalno, u novonastalim političkim i društvenim okolnostima. Svojstveni je to rizik za one koji su dobro uštimani parlamentarci već preko 20 godina, pa se onda odbrana države, odnosno samo ratovanje, mora voditi verbalno – kako im se takve pozicije u ovako postavljenim granicama sistema ne bi poremetile.

Zvuk oružja u rukama zamijenio je zvuk tipkovnice pod prstima. Zato pitanje koje se iznova može (treba i mora) postaviti kada mediji prenesu otvoreno pismo autora Denisa Bećirovića jeste: “Koliko košta pisamce i čime se ono mjeri?”. U jako teškoj ekonomskoj, socijalnoj i zdravstvenoj situaciji u kakvoj se trenutno nalazimo, a u kojoj vapimo za nekim rješenjima, moglo bi se reći da ovakva emotivno zapaljiva pisma gube na značaju. Da se poslužimo ovdje analogijom tržišta, što bismo mogli primijeniti i na političkom proizvodu narodnog poslanika Denisa Bećirovića. Na tržištu je veoma bitno imati originalnost i inventivnost vlastitog proizvoda, pa i onda ukoliko on i nije naročito svrsishodan. Sjetimo se Appleovog ukidanja USB portova na novijim MacBook inačicama, pa onda – znajući da su oni nužni, slijedi ponuda hardverske ekstenzije korisnicima za odgovarajuću cijenu. Banalno, ali prodato zbog upotrebljivosti i u korist inovativnosti ultralaganog i ultratankog MacBook-a. S druge strane, politički proizvod – “Denisova pisamca”, monotona su po svojoj formi i sadržaju, bez neke “umjetničke” originalnosti i upotrebljivosti.

  • Izvor podataka: imovinapoliticara.cin.ba

    Izvor podataka: imovinapoliticara.cin.ba

    Foto: Printscreen


U moru iste retorike već 30 godina, ona gube vrijednost prilikom utrživanja na dnevnopolitičkom prostoru. Njihova jedina uloga je održati postojeću retoriku zbog koje se i stranka iz koje Bećirović dolazi, pretvara u ispražnjenu kategoriju bez ideologije, sadržaja i upotrebne vrijednosti. Drugim riječima, vladajući narativ uspješno guši svoje svjetonazorske protivnike i podređuje ih svojim pravilima igre, navodi "The Bosnia Times".

Ali, pored ovog ideološkog, postoji još uvijek jedna druga, jasnija korist otvorenih pisama koja gotovo uvijek sadrže ključne riječi “manji bh. entitet”, “država”, “suverenost” i “nadležnost”. To je finansijska strana za autora ovih pisama, koji je pišući ih postao milioner.

Sva umjetnost ovih pisama jeste u autorovoj zamisli, sličnoj mađioničarskom triku ili optičkoj iluziji, da on, pišući, ih podnosi najveću žrtvu, te da tu žrtvu treba kompenzirati dobro plaćenim funkcijama. Međutim, kako je to u iluzijama, najveću žrtvu podnijeli su radnici, obezbjeđujući gotovo 1.8 miliona KM tokom dvadesetčetverogodišnje vrlo neefikasne budžetske karijere doktora za državu Bosnu i Hercegovinu.

Dvije teze koje niko nije propitao

Denis Bećirović u posljednjem pismu, međutim otišao je korak dalje i izjavio da “država Bosna i Hercegovina je preča i važnija od svake stranke i pojedinca.” U duhu dominirajuće retorike i narativa koju ona stvara, ovoj se konotaciji, bar od strane onih iz jednog dijela Federacije, ne bi imalo šta zamjeriti. I u tome je njena opasnost. Kao prvo, ona nije ništa novo i već je viđena ranije u tezi kako je sve u Državi – ništa izvan i ništa protiv nje.

Kada je država ugrožena, kao što je to Bosna i Hercegovina, moglo bi se složiti da je njeno očuvanje neophodno s obzirom da su nam ratne strahote bliske zbog kojih, moguće, ljudi ne žele rat, ali, ukoliko su pod prijetnjom da će biti napadnuti, odsustvo patriotizma onih koji zagovaraju mir relativizirajući i izjednačavajući strane, dovode samu državu u opasnost – pa su zato i ovakve izjave opravdane.

U prvom slučaju – konstataciju kojom jedan samodeklarirani ljevičar i socijaldemokrata, pojedinca koji je i teorijski i pravno ne samo važniji od države, već preduslov za državu, stavlja na podređeno uzima ni manje ni više od Benita Mussolinija lično, čija je totalitarna tendencija “sve u Državi, ništa izvan Države, ništa protiv Države” – brisanje individualnosti pojedinca koji postaje postaje nebitan, odnosno tek dio pruća (fascio), što je dalo teorijske i ideološke osnove kasnijem nastanku fašizma.

Ukoliko ste se, pak, složili sa argumentacijom iz drugog slučaja, po kojem su ovakve izjave možda i opravdane ako je država ugrožena pa nam je potrebna doza patriotizma, ili blok patriota, onda i tu imamo lošu vijest – složili ste se sa tvrdnjom nesuđenog nasljednika Adolfa Hitlera i oca Gestapoa, Hermana Göringa.

Dva razloga zašto to, možda, nije tako

Iako je činjenica da je disolucija Jugoslavije potpomognuta kolaboracionističkom ikonografijom i bujanjem neonacizma svih oblika, možda na kraju sve ovo ne mora nužno biti dio patriotskog ili pro-fašističkog agitpropa.

Pojedinac, koji mora prenijeti dio svog suvereniteta na državu kako bi ona postojala, može ipak dobiti odgovor koliko košta patriotizam – najmanje 5 300 KM mjesečno. Bez nje, ne bi bilo ni dr. Denisa Bećirovića koji bi od te iste države koju tezama brani od njenih negatora, bio plaćen iz istog budžeta kao i oni sami – onog radničkog, nezaposlenog, sirotinjskog puka koji u deliriju dokolice i teške oskudice, histeričko lajka i šeruje objave jednih i drugih, trošeći uz svoj porez i ono malo internet prometa koji sebi može da priušti, zapostavljajući vlastitu krizu u kojoj tone. A moguće da će nastaviti da tone i više jer je to jedini aspekt koji, donoseći internet promet i interakciju, mediji hoće i žele podijeliti.

S druge strane, daleko od očiju i informacijske pismenosti običnog građanstva, dr. Bećirović u aprilu 2017. godine iz parlamentarnih klupa ističe razvojne prednosti države Bosne i Hercegovine – njene prirodne resurse i jeftinu radnu snagu, navodi "The Bosnia Times".

 
NA VRH

Komentari

Podijeli članak na