Poznati kolumnista Dragan Bursać pokrenuo iznimno važnu inicijativu da se otkriju ubice regruta JNA prije 30 godina.

- Zamislite situaciju u kojoj jedan mladi vojnik staje ispred stroja i otvoreno kaže svima da neće pucati u civile, u žene i djecu, u ljude sa druge strane barikade, samo zato što se drugačije zovu i na drugi način Bogu mole. I zamislite da taj regrut ima manje od 20 godina – napisao je Bursać za Al Jazeeru. 

Živimo u informativnoj, etičkoj i svakoj drugoj blokadi

Dodao je da treba zamisliti da živi u informativnoj, etičkoj i svakoj drugoj blokadi, dok svaki dan pod zastavom raspale zemlje gleda horde novopridošlih ljudi, koji sami sebe zovu četnici i koji bi klali, ubijali i palili zarad jedne nakaradne ideologije.

- Možda, samo možda ćete pojmiti veličinu tog mladića i njegovog gesta. On se zove Mevludin Kulić, momak je iz Vogošće, rođen je u Olovu, a sve ovo radi sa 19 godina u kasarni JNA u Osijeku. Bilo je to prije 30 godina, 3. septembra 1991, sjetiće se malobrojni svjedoci. Mevludin je iz dana u dan svjedočio gnusnoj transformaciji JNA u velikosrpsku armadu, koja je imala jedan jedini zadatak – sijati smrt nad nesrbima koji nisu pristali da ostanu u zemlji, koja je odavno umrla kao Jugoslavija i koja se pod Miloševićem pretvorila u Srboslaviju – nakaradnog mutanta, odgovornog za većinu zla u devedesetim godinama prošlog vijeka – istakao je Bursać.

Upitao je šta je mogao uraditi mladi vojnik na služenju redovnog vojnog roka, negdje gore u Osijeku, u kome se rat već uveliko odvijao u očima, dušama i okrvavljenim srcima naroda?

- Kako se on kao pojedinac mogao braniti od tog zla? Majko, mi smo četnička vojska! Mevludin je još tada znao ono što će Bosna i Hercegovina doznati godinu dana kasnije – suviše kasno za stotine hiljada ljudi. U telefonskom razgovoru sa majkom, kazao je: “Majko, mi smo četnička vojska. Kasarna je puna četnika i dobrovoljaca koji nas guraju u prve redove i prijete nam da će nas poklati”. Sve ovo, pribilježio je povjesničar i novinar Borna Marinić i tako priču o Mevludinu izvukao iz zaborava – piše Bursać.

Dakle, mladić je znao šta se dešava i naslutio je šta ga čeka.

- Prvog septembra, javiće se Mevludin iz kasarne “Milan Stanivuković” u Osijeku i preko svoje susjede kazati majci: “Mama, zašto da poginem, zašto glavu da izgubim? Mama, čuvaj ostalu djecu. Mama, moram im glavu dati i gotovo”. I onda je došao taj treći septembar 1991. Starješine JNA naređuju vojnicima da istupe. Mevludin ostaje, ne želi da se spoji sa ljudima koji će sijati smrt zarad jedne nakaradne ideologije. O svemu ovome svjedoči nakon mnogo godina, Mevludinov kolega iz JNA, Makedonac Bešir Memišoski, koji danas živi u Italiji. “Kada smo se rezervnom starješini, Srbinu, usprotivili da pucamo na Hrvate, naš starješina je oštro reagovao i povikao: “Oni koji hoće da izvrše naređenje i da pucaju, što je obaveza svih vojnika, neka izađu iz stroja naprijed” – istakao je Bursać.

Rahmetli Mevludin Kulić je iskoračio naprijed

Memišovski za portal domovinskirat.hr nastavlja:

- Jedan broj vojnika, većinom Srbi, izašao je ispred stroja sa oružjem i bojevom municijom, spremni da pucaju i ubijaju. Dok smo se mi preostali kolebali – a među njima najviše Muslimani, Hrvati i Albanci – i razmišljali šta da uradimo, rahmetli Mevludin Kulić je iskoračio naprijed, bacio oružje i naglas povikao: “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude” - prisjetio se Memišovski.

I onda odvode Mevludina Kulića, mladića od nepunih 20 godina u kasarnu, “na ispitivanje”. I bješe to noć sa 3. na 4. septembar 1991. godine. Čuje se samo jedan pucanj u noći.

- Mevludina je metkom u potiljak ubio jedan od oficira, prvih ljudi u kasarni “Milan Stanivuković” u Osijeku. Taj oficir je trebao voditi računa o djetetu, dati mu primjer, a ubio ga je. Eto, to bješe priroda kraja te vojske. Ali ima strašno i poslije najstrašnijeg. Oficiri su sa pratnjom dovezli tijelo ubijenog Mevludina Kulića u Vogošću 6. septembra 1991. i tu porodici saopštili da je ubijen dum-dum metkom od strane hrvatskih gardista. Majka Izeta, u agoniji i šoku, posumnjala je u priče JNA oficira. Sumnja je bila tim jača, jer je postojala naredba da se limeni sanduk sa tijelom ubijenog Mevludina ne otvara. Ipak, prije dženaze, sanduk je otvoren i imali su šta vidjeti: i porodica, i patolog, i svi prisutni – ispričao je Bursać.

Prvo je stručni tim na čelu s doktorom Senahidom Alajmovićem pregledao Mevludinovo tijelo i utvrdio kako je mladić ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine. Metak je bio ispaljen u glavu. Ulazna rana nalazila se na potiljku, a izlazna pored nosa. Dakle, nije bilo govora o nekakvom upucavanju iz daljine dum-dum metkom. Riječ je o mučkoj egzekuciji s leđa.

- Majka Izeta je mnogo kasnije doznala kako su sa Mevludinom ubijena još tri regruta JNA, koji nisu htjeli pucati u četiri zarobljena i ranjena hrvatska vojnika. A ko je odista ubio vojnika Mevludina Kulića? Ko je bila ta hulja, koja je potegla pištolj na nedužnu djecu, koja nisu htjela ubijati drugu nedužnu djecu? Ta pitanja, a pogotovo to pitanje, ostalo je otvoreno, sve do izjave svjedoka, Makedonca Memišovskog, Mevludinovog kolege iz JNA, koji je za portal domovinskirat.hr u razgovoru sa Bornom Marinićem kazao: “Rahmetli Kulić Mevludin je ubijen iz pištolja u potiljak i prema mom saznanju ubio ga je komandant. Nagledao sam se svega u bivšoj JNA, najviše zločina od srpskih vojnika i rezervista i njihovih starješina. Dosta je vojnika iz Bosne i Kosova stradalo. Mevludin Kulić je heroj nad herojima koji je i nas ostale vojnike ohrabrio da ne pucamo i ubijamo hrvatske civile i vojnike” – naveo je Bursać.

Mevludin ubijen od strane visokog oficira JNA

Dodao je da još na dženazi u Vogošći, prije tačno 30 godina na kojoj je prisustvovalo mnogo ljudi, počela se širiti priča kako je Mevludin ubijen od strane visokog oficira JNA, Bore Ivanovića.

- Priča nikada nije dobila svoj epilog. Neko, tamo negdje nekažnjeno hoda sve ove godine, neko živi i bahati se, dok Mevludina nema već tri decenije. A mogao je Mevludin Kulić sve, mogao je do sad imati i unuke. I zato su njegove herojske riječi “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude” jače i zvonkije nego ikada. Zato riječi našeg heroja Mevludina trebamo cijeniti, razumjeti, na osnovu njih praviti razdioni kamen povijesti bivše zemlje, kad je jedna vojska koja je trebala štititi sve svoje građane postala velikosrpsko oružje i oruđe u trijebljenju dobrih ljudi. A metak u potiljak Melvudinu Kuliću, djetetu od nepunih 20 godina bio je samoubilački metak za JNA, koja se ovim činom i zvanično ispisala iz narodne armije – istakao je Bursać, te dodao da je ovaj tekst je posvećen bosanskohercegovačkom heroju Mevludinu Kuliću o kome se premalo zna, ali je isto tako posvećen i svi nestalim i stradalim vojnicima-regrutima JNA, koje je ista ta vojska pobila.

- Prema dostupnim podacima, do danas se zna za 67 ubijenih vojnika-regruta i 42 se vode kao nestala. Trebamo svi raditi, kako bi se rasvijetlile sudbine djece koja su pobijena i to od strane armije, koja ih je uzimala roditeljima “na čuvanje i vaspitavanje”. Na koncu, treba se prekinuti omerta – zavjera šutnje i svako ko iole ima savjesti, a zna nešto, mora progovoriti o nestaloj regrutovanoj djeci. A njih više od 100, kako kažu brojevi, ostaće vječni pokazatelj, kako je funkcionisala nekad narodna armija, kojoj su četnici preuzeli dizgine – zaključio je Bursać.