Da li ste čuli za Transdnjestarsku Republiku? Godine 1990. u jeku raspada Sovjetskog Saveza, ovaj sastavni dio teritorije Moldavije proglasio je nezavisnost i svoju državu. U razdoblju 1991. – 1992. izbio je i kratak vojni sukob između Moldavije i pridnjestrovskih oružanih snaga koje je otvoreno podupirala Rusija. Sukob je završen na mrtvoj tački, jer Moldavija nije uspjela povratiti kontrolu nad odmetnutim teritorijem. Iako je niko na svijetu nije priznao, već gotovo trideset godina Transdnjestorska Republika egzistira kao de facto zasebna država, uz direktnu pomoć Rusije. Zauzima blizu 17% teritorije Moldavije.
Tokom noći sa 7. na 8. august, gruzijske vojne snage napadale su Južnu Osetiju. Radi se o dijelu Gruzije, nezavisne države u Maloj Aziji, koji je u jeku raspada Sovjetskog saveza proglasio nezavisnost, zajedno sa Abhazijom, drugom proruskom pobunjenom pokrajinom u Gruziji. Ove dvije pokrajine, iako formalno u sastavu Gruzije, djelovale su kao nezavisne države. Pokušaj Gruzije i njenog tadašnjeg predsjednika Mihaila Sakašvilija da pobunjene pokrajine vrate u svoj državni i pravni okvir, rezultirali su otvorenom agresijom i napadom ruskih trupa na Gruziju. Ruska vojska došla je na 55 kilometara od gruzijske prijestolnice, grada Tbilisija, gdje su se zaustavili.Na dan 26. augusta 2008. tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev priznao je nezavisnost Abhazije i Južne Osetije i pozvao predstavnike drugih država da slijede njegov primjer.
Predstavnici Evropske unije i NATO Saveza odmah su osudili rusko priznanje abhazijske i osetijske nezavinosti kao namjerno kršenje Međunarodnog prava. Ipak, ove dvije samoproglašene republike nastavljaju živjeti van bilo kakve jurisdikcije gruzijske države i uz predominantnu rusku kontrolu.
Arapsko proljeće pokret je koji je tokom 2011. zahvatio niz arapskih zemalja u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. No za razliku od Hosnija Mubaraka u Egiptu koji je podnio ostavku ili Gadafija koji je ubijen od pobunjenike, sirijski diktaor Bašir Al-Asad imao je sreću da mu u blizini bude Rusija. Asad je odbio predati prijestolje, naslijeđeno od svog oca. Umjesto toga je zapucao na demonstrante koji su tražili njegovo odstupanje, a zemlja je upala u krvavi građanski rat. Iako sukob u Siriji ni nakon 10 godina nije završen, direktna pomoć Rusije i učešće njenih trupa u ratu omogućilo je Asadu da povrati najveći dio izgubljene teritorije.
Nakon što su građani početkom 2014. godine u masovnim demonstracijama s svrgnuli proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča, zbog njegovog odbijanja da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju zemlje s EU, proruski pobunjenici u istočnom dijelu zemlje pokrenuli su oružanu pobunu, uz otvorenu podršku te vojno prisustvo Rusije. Osim toga, ruske državne trupe otvoreno upale na Krim i aneksirale ga. Rat je nakon nekoliko mjeseci zamrznut, iako nije nikada okončan, a periodično se dešavaju manji oružani sukobi. Danas na istoku Ukrajine egzistiraju dvije samoproglašene države, Lugansk i Donjeck, nad kojima ukrajinska država nema kontrolu, iako je formalno i dalje u sastavu Ukrajine.
Ovi primjeri pokazuju jasan rukopis vanjske politike Vladimira Putina i ruske države – gdje god je moguće, spriječiti pod svaku cijenu okretanje neke države ka Zapadu, pogotovo integraciju zemlje u EU i NATO. Gdje god postoji proruski raspoloženo stanovništvo i političari, iskoristiti ih za stvaranje haosa i kreiranje separatističkih pobunjenih entiteta. Za razliku od EU, Rusija ne traži ispunjavanje bilo kakvih uslova. Dovoljno joj je samo po sebi zaustaviti širenje utjecaja Zapada na određenom području, bez obzira na posljedice. A posljedice su, uglavnom, zamrznuti konflikti, odsječenost od svijeta i ekonomsko zaostajanje, što je stanje u svakoj destabiliziranoj državi do koje je uspjela doprijeti ruska čizma.
Dodik je konačno s riječi prešao na djela i s neustavnim donošenjem Zakona o lijekovima RS kojim nastoji zabraniti državnoj Agenciji za lijekove da djeluje na teritoriji RS, krenuo sa svojim projektom jednostranog i neustavnog prebacivanja nadležnosti na nivo entiteta. Dodik je, drugim riječima krenuo u otvoren udar na državu BiH. Najavljuje da će ići do kraja, tj. formiranti i samu Vojsku RS te povući srpske vojnike iz OS BiH. Za ovo je otvorenu podršku dobio i od ministra vanjskih poslova Rusija Sergeja Lavrova, koji je tokom nedavnog sastanka u Beogradu rekao da podržava vraćanje nadležnosti.
Destabilizacija Bosne i Hercegovine dešava se u jeku Putinovog zaoštravanja odnosa sa Zapadom i smanjenja isporuke plina Evropi.
Naravno, za razliku od Ukrajine ili Bjelorusije, Bosna i Hercegovina ne samo da je od Rusije daleko, nego je i okružena NATO članicama sa sve četiri strane.
Zapadne sile, koje su se obavezale čuvati Dejtonski mirovni sporazum koji je Dodik prekršio te mir i sigurnost preko NATO-a snaga, imaju nekoliko jednostavnih i konkretnih načina zaustaviti novi proruski separatistički i konfliktni projekat u Evropi. Onaj najjefikasniji je preko ureda OHR-a koji ima gotovo neograničene ovlasti. Naravno, tu je i mogućnost uvođenja sankcija prema svim odgovornim rukovodiocima iz RS i onoj tijesnoj većina zastupnika u Narodnoj skupštini RS koji su podržali Dodikov neustavni projekt udara na državu i njene nadležnosti. Da li će ta tijesna većina opstati i onda kada se zastupnici suoče s direktnom prijetnjom po svoju egzistenciju i buduću karijeru?
Ako ni to ne bude dovoljno da se obuzda Dodik, snage EUFOR-a, na kraju krajeva, imaju mandat štititi Dejtonski sporazum i djelovati na teritorij Bosne i Hercegovine.
Naravno, ne treba smetnuti s uma da BiH i dalje ima državne institucije poput Ustavnog suda ili Tužilaštva BiH (koje je najavilo već da je formiralo predmet protiv Dodika) koje su dužne zaštiti ustavni poredak zemlje.
Drugim riječima, u Bosni i Hercegovini su mehanizmi da se sasiječe Dodikovo prorusko separatističko ludilo neuporedivo veći nego što je to bio slučaj u bilo kojoj drugoj zemlji u kojoj su ruski vazali izazvali konflikt i haos.
Ostaje samo pitanje da li će zapadne sile. ili bh. institucije uz njihovu podršku, konačno učiniti taj neophodni korak i kada, ili će dozvoliti da se u Evropi pojavi još jedno krizno žarište pod punim patronatom i blagoslovom autokratskog ruskog režima?
Pet je do 12, Europska unija, SAD i bh. institucije moraju djelovati. Što brže i hitnije.
Na opasnost koja Bosni i Hercegovini prijeti od ovog scenarija u Evropskom parlamentu je otvoreno upozorio i zastupnik njemačkih demokršćana Mihael Galer (Michael Gahler).
- Znate šta će se dogoditi ako dopustimo Miloradu Dodiku da proglasi nezavisnost? Putin će ga priznati, tu će se revanširati za Kosovo i vjerovatno se za to u Rusiji pripremaju. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi. Moramo reagirati kako treba i na vrijeme - rekao je Galer.
