OSVRT

O čemu se to Zoki i Mile brzo dogovore, a nije na štetu Bosne?

Nema, dakle, sumnje šta je to što u topao zagrljaj veže Zorana Milanovića i Milorada Dodika. Ne raspravljaju oni ni o “Oluji”, ni o Jasenovcu, ni o Vukovaru ili Dubrovniku, ni o Paveliću ili Draži Mihailoviću

Fadil Mandal
Piše: Fadil Mandal

Dodik i Milanović: Idu tragom svojih političkih uzora

Foto: Avaz


Zoki i Mile, dva poslijeratna druga. Rasli su uz skute nacionalnih vođa, Milanović u diplomatskoj službi Tuđmanove vlasti, Dodik u logističkoj pozadini Karadžićevog zločinačkog režima. Obojica su, i Zoran Milanović i Milorad Dodik, na početku političkog života bili socijaldemokrati. Zatim su od izbora do izbora mijenjali uvjerenja i danas su viđeniji članovi rigidnog desničarskog kluba Viktora Orbana, Janeza Janše i sličnih istočnoevropskih populista i nacionalista.

Nažalost, takva dva opskurna lika, duboko uvjerena da su sirovi pragmatizam i praktični makijavelizam vrhunci političkog umijeća, a pravda, humanizam i obazrivost prema drugom i drugačijem samo znakovi slabosti i beskičmenjaštvo na koje oni, muškarčine, žestoki i zločesti birtijaši, gledaju s gađenjem i prezirom.

Demaskirani ruski igrači na Balkanu

Kaže tako Milanović - komplimentirajući svom verbalnom političkom blizancu - da je Dodik ponekad neobuzdan, ali se s njim dogovori za 10 minuta. I još dodaje da ti dogovori nisu o podjeli BiH.

Nema u Bosni puno ljudi koji će aplaudirati na ove Milanovićeve riječi.

Ma koliko se i Zoki i Mile trudili da omalovaže, ponize i negiraju bosansku državu i Bosance, ovaj narod ipak nije toliko glup da povjeruje da Milanović, koji odlikuje presuđene zločince paradržave Herceg-Bosne i roni suze nad njihovom sudbinom, i Dodik, koji slavi Ratka Mladića, daje ime studentskom domu po krvniku Radovanu Karadžiću i besramno negira genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, na Pantovčaku dogovaraju i razgovaraju o funkcionalnoj, jedinstvenoj, evropskoj i euroatlantskoj državi BiH.

Njihova djela, pak, crtaju znatno drugačiju sliku. Milanović, kao najglasniji odvjetnik poražene Tuđmanove politike prema Bosni, i Dodik, kao nastavljač velikosrpske politike iz devedesetih godina prošlog stoljeća, a obojica kao demaskirani ruski igrači na Balkanu, danas i u ozbiljnim zapadnim analizama egzistiraju kao udarne centrifugalne hrvatsko-srpske sile u BiH, kojima je krajnji cilj odumiranje BiH i getoiziranje Bošnjaka.

Bakirova kratkovida feudalna politika

U tome im, aktivno, svojom kratkovidom i, po rezultatima, katastrofalnom politikom feudalnog vladanja nad Bošnjacima asistira vrh Stranke demokratske akcije, personaliziran u liku Bakira Izetbegovića, kojem je vrhunac odgovora na opasni savez Milanovića i Dodika samodopadna konstatacija da je, nakon njegovog nedavnog razgovora s Milanovićem u Zagrebu, hrvatski predsjednik prestao da govori protiv BiH i njenog najbrojnijeg naroda.

Možda jeste prestao da govori, ali nije prestao da radi, što pogubljeni Izetbegović očito ne vidi ili ne želi da vidi.

Nema, dakle, sumnje šta je to što u topao zagrljaj veže Zorana Milanovića i Milorada Dodika. Ne raspravljaju oni ni o Oluji, ni o Jasenovcu, ni o Vukovaru ili Dubrovniku, ni o Paveliću ili Draži Mihailoviću.

Njihova, i tema njihovih političkih uzora, bila je i bit će BiH. Ali, ne mirna i uređena BiH, zemlja jednakopravnih građana i naroda, već rastrgana, atrofirana I podijeljena BiH čijom teritorijom će, nadaju se, prvom zgodnom prilikom konačno nadomjestiti i poravnati sve historijske sukobe i međusobno počinjena zla iz prošlosti.

NA VRH

Podijeli članak na