Danas je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju održana komemoracija povodom smrti prof. dr. Novaka Kilibarde (1934–2023), istaknutog crnogorskog književnog historičara, intelektualca i političara, koji je dao posebno važan doprinos izgradnji moderne i demokratske Crne Gore, ali i još važniji doprinos suočavanju s ratovima, ratnim stradanjima i ratnim zločinima na području bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina 20. st. 

- Razišavši se s politikom Slobodana Miloševića i drugih vinovnika rata, ratnih stradanja i ratnih zločina, prof. dr. Novak Kilibarda postao je odlučni borac protiv nacionalističkih, unitarističkih i hegemonističkih politika, politika sukoba i rata te politika nasilja i zločina, te je, između ostalog, bio i prvi diplomatski predstavnik Crne Gore u Sarajevu i važna podrška afirmacije Bošnjaka u Crnoj Gori. Uvažavajući ovaj njegov doprinos i ulogu, po pozivu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na komemoraciji prof. dr. Novaku Kilibardi u ime Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ kao bošnjačke kulturne matice govorio je njen predsjednik prof. dr. Sanjin Kodrić, čije komemorativno izlaganje objavljujemo u nastavku.

Iskreno i duboko poštovanje

Novak Kilibarda – crnogorski Willy Brandt

Cijenjena porodice Kilibarda,

uvažene kolegice i kolege,

poštovane dame i gospodo,

tužni skupe…

Zahvaljujem se na izuzetnoj mogućnosti da se u ovom času i na ovom mjestu obratim prije svega u ime Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, temeljne i najstarije institucije kulture i identiteta Bošnjaka, odnosno bošnjačke kulturne matice, osnovane daleke 1903. godine. Obraćajući se u ime ove institucije, institucije od jedinstvenog značaja i posebne vrijednosti za Bošnjake, a koja ove godine obilježava svoju veliku – 120. godišnjicu, obraćam se, pritom, ne samo kao pripadnik već i kao svojevrsni predstavnik bošnjačkog naroda, barem u onoj mjeri i na onaj način koliko čelnik jedne narodne institucije to eventualno može biti. Imam potrebu i obavezu to istaći iz iskrenog i dubokog poštovanja prema Novaku Kilibardi, profesoru, intelektualcu i političaru koji je imao svijest, savjest i snagu ne samo ustati protiv politike koja – kako je to sam kazao – „vonja na ljudsku krv“ već i suočiti se bespoštedno sa samim sobom bivšim, pogledati se u vlastito lice i vlastite ruke i sa strane zla okrenuti putem dobra. To je, između svega ostalog, i npr. onaj Kilibarda koji je svojim insistiranjem postao prvi crnogorski diplomat u Sarajevu, u kojem je tokom četverogodišnje teške opsade ubijeno više od 11.500 ljudi, među njima i više od 1.600 djece. Kilibarda koji se javno i bezrezervno stidio svojih predratnih gorljivih govora u svakim novim ratom uvijek zakrvavljenoj Foči, a u kojoj je u posljednjem ratu na najbrutalnije načine ubijeno više od 3.000 Bošnjaka, uz brojne žrtve drugih ratnih zločina, uključujući i zločine masovnog silovanja žena i djevojčica. Kilibarda koji je, osjećajući strašnu težinu tereta i vlastite prošlosti, u Srebrenici, među nišanima više od 8.000 žrtava genocida ubijenih u julu 1995. godine, žalio što se u srpskom narodu još uvijek nije javio njegov Willy Brandt…

Novak Kilibarda, očito, bio je čovjek kompleksne životne sudbine. Kao profesor i intelektualac, iza sebe je ostavio impozantno naučno, književnohistorijsko, a onda i književno djelo, uključujući i publicistički rad, koje sam, kao također historičar književnosti, pratio i tragom svojih naučnih interesa, ali i tragom svojih nekadašnjih učitelja kakvi su bili veliki sarajevski folkloristi Đenana Buturović i Munib Maglajlić, pri čemu je Maglajlić imao poseban odnos s Kilibardom i kao kolega profesor, ali i kao moj prethodnik, nekadašnji predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, što je Kilibardi bilo izuzetno važno, naročito u vrijeme njegove diplomatske misije u Sarajevu. No, ma kako ono bilo i istinski jeste važno u naučnom i književnom smislu, golema vrijednost Kilibardina naučnog i književnog djela odlazi u posve drugi plan spram veličine njegove političke, odnosno šire društvene pojave i njegova društvenog djela, i to upravo onog koje je uslijedilo nakon njegova obračuna s politikom koja „vonja na ljudsku krv“, a posebno nakon njegova obračuna s bivšim sobom. Pa ipak, čini mi se da između Kilibardina naučnog i književnog te političkog i društvenog djela kojeg se danas sjećamo s posebnim pijetetom postoji naročita veza, veza kojom barem sebi pokušavam objasniti njegovu očito složenu ličnu i društvenu sudbinu.

Cijeli svoj naučni život Novak Kilibarda posvetio je proučavanju južnoslavenske, prvenstveno crnogorske usmene tradicije, koja je, kao i književnost uopće, svojevrsna „intima naroda“, kako to tačno primjećuje libansko-francuski pisac Amin Maalouf, rekao bih – čak vjerovatno i najintimniji izraz narodne duše, a koja je kao takva sigurno na ključno važne načine oblikovala i sliku svijeta Novaka Kilibarde, kako to pokazuje i njegov književni rad. Kilibarda se naročito bavio epskom tradicijom, koju, pored svega drugog, posebno karakterizira – kako to kaže i naslov jedne njegove knjige – „epska mjera (h)istorije“, a koja, između ostalog, podrazumijeva i goleme i zamamne kolektivne zanose, nerealnu, mitsku, u osnovi antihistorijsku interpretaciju prošlosti te uvijek i nužno Drugog – dehumaniziranog stranca i neprijatelja s kojim je sukob neminovan, sve do njegova poraza i istrebljenja, a sve to s ciljem projiciranog interesa vlastitog kolektiva. Ovakva „epska mjera (h)istorije“ bila je jedan od temeljnih narativa predratnih i ratnih devedesetih godina 20. st., suštinski pokretač i opravdanje sukoba i rata, a potom i zločina, zanosni zov kolektiviteta koji će na svoj put kooptirati mnoge, među njima u početku i Novaka Kilibardu kao baštinika „intime naroda“ i „epske mjere (h)istorije“.

Aspekt "intime naroda"

No, usmena tradicija uopće, a naročito epska, junaštvo kao kolektivnu vrlinu nikad suštinski ne razdvaja od također kolektivne vrline čojstva, jer junaštvo nikad ne može biti stvarno, istinsko herojstvo bez najviših etičkih standarda, što posebno karakterizira upravo (i) crnogorski epski kod. Zato duboko vjerujem da je baš ovaj aspekt „intime naroda“ i „epske mjere (h)istorije“, kao vrlina duboko usađena u ličnosti Novaka Kilibarde, bio onaj vjerovatno i presudni nutarnji poticaj da se Kilibarda najprije odvoji i okrene od politike koja „vonja na ljudsku krv“, odnosno da joj se potom i otvoreno suprotstavi i započne borbu protiv nje, ali i da se kritički dokraja razračuna sa samim sobom nekadašnjim, što je vjerovatno sve bilo moguće posebno onda kad se uz baštinika tradicije u Kilibardi pobunio i eruditski obrazovani moderni evropski intelektualac koji je naslijeđene tradicijske kodove, po nužnosti svojeg bića, interpretirao ne više tradicionalistički konzervativno već savremeno humanistički. Tako – čini mi se barem – Novak Kilibarda doživljava svoju ličnu i društvenu katarzu i tako potiče još širu katarzu – katarzu crnogorskog naroda i crnogorskog društva u cijelosti, spasivši od nepovratnog posrnuća i sebe, ali i omogućujući isti spas i crnogorskom narodu i crnogorskom društvu kao cjelini.

Pa ipak, sve to vjerovatno ne bi bilo dokraja moguće bez naročitog katalizatora lične i društvene katarze Novaka Kilibarde, a to su bili upravo Crna Gora i crnogorstvo, tim prije što je Kilibarda bio najdublje svjestan da „Crna Gora ima više slojeva koje je produkovala, s jedne strane, geografija, s druge strane istorija nagomilana u vjekovima, s treće strane susret različitih civilizacija i vjera kroz istoriju“, kako je to svojevremeno nadahnuto elaborirao u Skupštini Crne Gore, odričući se aveti prošlosti i otvarajući mogućnosti za budućnost unutar istinski demokratskog i pluralnog, otvorenog i inkluzivnog društva moderne Crne Gore. U tom i takvom crnogorskom društvu za koje se snažno zalagao Novak Kilibarda pronalazio je svoju svijest, savjest i snagu za nužni preokret, pri čemu je i otvarao i tražio mjesto i za Bošnjake, i to baš kao takve – kao Bošnjake, čiju je slobodnu identitetsku realizaciju bezrezervno poticao i pomagao, uradivši za bošnjaštvo u Crnoj Gori ako ne više, onda sigurno ne manje od mnogih crnogorskih bošnjačkih političkih i društvenih predstavnika. Bilo je to posve prirodno jer crnogorski Bošnjaci bili su i ostali vjerni i posvećeni svojoj kući – svojoj domovini Crnoj Gori i s njom suštinski najprisnije povezani, ne suprotstavljajući je ni na koji način s Bosnom i Hercegovinom kao svojom kulturno-identitetskom i nacionalnom maticom, kako to i treba biti.

Novak Kilibarda proživio je život kao rijetko ko. Umjesto zanosa koji su njega, njegov narod i njegovu državu mogli odvesti u nepovratnu propast izabrao je u konačnici zanose u korist bolje i sretnije budućnosti cjeline složenog crnogorskog društva, ali i šire zajednice. Na tom putu, putu koji je nesumnjivo bio mučan i težak koliko možda i ne možemo zamisliti, sve što je uradio uradio je kao Crnogorac, iz duboke vjernosti i ljubavi prema Crnoj Gori i stvarnim crnogorskim vrijednostima, kao i iz njihova istinskog razumijevanja, uključujući i njihovu savremenu i univerzalnu civilizacijsku interpretaciju. Tako je, naposljetku, Novak Kilibarda postao i ono što vjerovatno nikad nije ni slutio da će biti – crnogorski Willy Brandt, ali i više od toga – sinegdoha kolektivne katarze, a onda i rađanja i uzdizanja jedne nove Crne Gore upravo iz katarzičnog osvještenja i preobraženja koje je kao pojedinac svojim životnim putem prošao upravo Novak Kilibarda, mapirajući tako i put cijele zajednice i dajući primjer i ohrabrenje i drugima.

Hvala mu na tome i u ime Bošnjaka i neka mu je lahka zemlja crnogorska!