Na današnji dan prije 32 godine pripadnici HVO-a napali su selo Ahmići kod Viteza u kojem su ubili 116 njegovih stanovnika od 3 mjeseca do 81 godina starosti. Među žrtvama stravičnog pokolja su 32 žene i 11 djece. Zlikovci su išli od jedne do druge kuće, civile ubijajući na njihovim kućnim pragovima, a Ahmići su potpuno spaljeni, džamija je minirana.
Jasmin Ahmić tada je imao nepunih 16 godina.
- Moja je kuća prva ispod džamije i preživjeli smo zato što je par komšija imalo oružje. Sabrali smo se u dvije kuće i pružili smo otpor, tako da oni nisu prilazili. Gdje su zatekli nejač izvodili su i ubijali ispred kuća. Kasim i Osman Pezer su odmah tu ubijeni, jedan u mojoj avliji, a jedan komšija je ranjen. Oko 11 sati je došao UNPROFOR. Znao sam engleski i pričao sam s njima, ali su mi rekli da nas ne mogu transportovati odatle, jer bi tako učestvovali u etničkom čišćenju. Onda sam ih zamolio da bar stanu tu s transporterima, da se mi možemo izvući prema sredini sela. To su uradili, vojnici su se rasporedili i uperili puške prema kućama Kupreškića, pa je pucnjava prestala. Tako smo se uspjeli izvući prema sredini sela - kazao nam je Ahmić.
"Put istine i sjećanja"
Jasmin je danas učestvovao u pohodu "Put istine i sjećanja" iz Zenice i prisustvuje obilježavanju godišnjice zločina u rodnom selu. Inače, već 23 godine živi u Gracu, gradu koji ga podsjeća na ono što je preživio.
- Nedaleko od moje kuće tamo je aerodrom u Gracu. Tu su se 6. maja 1992. godine sastali Mate Boban i Radovan Karadžić i dogovarali podjelu BIH, što ima u arhivama. U zatvoru u Gracu kaznu je izdržavao Dario Kordić. Danas mi je palo napamet da je tačno negdje na polovini puta između zatvora u kojem je Kordić izdržavao kaznu i aerodroma gdje je dogovarana podjela BiH, što je za posljedicu imalo i zločin u Ahmićima, napravljena najveća i jedina bošnjačka džamija s munarom u Austriji - dodaje Ahmić.
Mir i suživot
Prelijepo selo, obilježeno zločinom pod komandom Tihomira Blaškića, Darija Kordića i ostatka vojnog i političkog rukovodstva tzv. Herceg-Bosne, danas ponovo gradi mostove suživota. Jasmin kaže da mira i suživota mora biti, samo je pitanje s kim ih graditi.
- Često prolazim kroz Hrvatsku. Imao sam priliku da me policija zaustavlja, ili ljudi na naplatnoj rampi na autoputu uzmu dokument i vide moje ime. Policajac me pitao jesam li iz Ahmića, rekoh jesam, čovjek mi se izvinjava. Mi danas živimo u Ahmićima, tu su mi roditelji, brat s porodicom, ja često dolazim, pa postoji komunikacija, ima pozitivnih primjera. Suživot postoji. Zna se ko je činio zločine, oni su u većini odselili - kaže Jasmin Ahmić.
