Tek sada shvatam da je kompliment biti seks-simbol

Neda Arnerić, glumačka zvijezda iz Beograda za "Dnevni avaz"

Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ
20.08.2014 13:25

 

Nakon što sam okončala razgovor s Nedom Arnerić (61), preplavio me je osjećaj kako je život lijep. Uspješna, ostvarena i samouvjerana glumačka zvijezda ostavlja dojam osobe koja je pronašla formulu za sreću. I to u malim i svakodnevnim stvarima, a prije svega u samoj sebi. I to je, barem nakratko, zarazno.

Vrlo rado je pristala na intervju za "Dnevni avaz", mada se tek vratila u Beograd sa jednog od svojih putovanja i čekale su je brojne obaveze.

- Radim novi film s Radošem Bajićem. Pokušat će malo da me postaraju pa se radujem tome. Da napravim već jednom prekretnicu u karijeri - podijelila je Neda s nama svoje oduševljenje.

Nove generacije

U kojem smislu prekretnicu?

- U smislu da počenem igrati uloge koje pripadju mome dobe, uzrastu.

 

Imate 61 godinu, ali se one na Vama definitivno ne vide.

- E, pa tu je problem. Ja bih voljela da se to vidi. Ne mogu dovijeka igrati mlade, zgodne žene. Tako da jedva čekam da vidim kako će nam uspjeti ta priča, u kojoj igram ženu od skoro 70 godina.

Ako je to Vaša želja, želim da Vam se ispuni.

- Ustvari sam bila u nekom periodu ni vamo ni tamo. Tako da se nadam da ću sada krenuti tamo.

Osim tog novog filma, koji je tek u začetku, kako provodite ljeto?

- Ljeto uglavnom odvojim za sebe i za svog supruga, to nerado ustupam nekome. Dosta putujemo, izvan Beograda smo i sve češće bježimo iz Beograda. Veliki je to grad, koji zamara.

Ove godine niste bili na Pula Film Festivalu, dok ste lani bili predsjednica međunarodnog žirija.

- Pula je sada opet naša zajednička, sa svih ovih balkanskih prostora se okupimo tamo, tako da je to prošlog ljeta bilo jedno lijepo iskustvo.

Pula nakon 60 godina kao da proživljava novu mladost.

- Jeste, sada su se proširili i na međunarodnu scenu. Lijepo je. Lijep je taj osjećaj kada se čovjek vrati na mjesto gdje je proveo svoj skoro cijeli život, barem ljeti.

 

Neda s Farukom Begolijem na Pula Film Fesivalu 1968. godine

 

Bliži se jesen. Imate li novih projekata u predstojećoj sezoni?

- Nešto novih ne. To kod nas, nažalost, još ide tako da se deset dana prije početka javi neko za projekt. Svi su nesigurni u svoje projekte, što teatarske, što filmske. Sve je to malo ad hoc. To je, naravno, usljed besparice. Mislim da je tako na cijelom Balkanu. I to se osjeća na kvalitetu predstave ili filma. I to nije dobro, nekada su se projekti pripremali godinu unaprijed za određene glumce, s kojima se razgovaralo po nekoliko mjeseci, radilo na ulozi... Sad je sve - daj brzo, dobili smo nešto para, daj da počnemo.

Zbog toga i dan-danas najveću pažnju plijene filmovi i TV serije nastale do devedesetih godina.

- Tako je. Katastrofa je, barem u Srbiji, koliko nikoga ne interesira kultura. To je sramno. Nisam vjerovala da ćemo pasti tako nisko. Stvarno. Mislim da je sad gore nego ikad što je bilo.

A uporno se nadamo da će krenuti nabolje.

- Ne kreće, mnogo smo nisko bili pali pa sad treba dugo, dugo vremena... Trebaju neke nove generacije da stasaju. Tako da po tom pitanju nisam optimista.

Niste optimitsa, ali kako se meni čini, time se baš i ne zamarate. Uživate u životu.

- Ne mogu više. U sedmoj deceniji, stvarno. Da se ja malo posvetim sebi i nekom miru i svom malom životu. Ne mogu više da ispravljam tuđe krive Drine.

Ako se ne varam, Vi od 1997. godine niste bili u Sarajevu, kada ste igrali vašu monodramu "Jovana od metroa".

- Svratila sam još jednom na dva dana da vidim prijatelje i bila sam gost u nekoj emisiji. Bilo mi je drago da vidim prijatelje.

Posveta Sarajevu

Tako smo blizu, a život Vas je udaljio.

- To se mnogo udaljilo. Najviše su mi se udaljili BiH i Sarajevo, koje sam nekada najčešće posjećivala. Čim mi nešto u životu krene nizbrdo, ja sjednem u auto i odem do Sarajeva da dopunim energiju u svoj organizam. Tako je nekad bilo.

Šta se sada desilo?

- Ne znam. Spontano.

Vi ste i dalje dobrodošli, a Vaša monodrama bila je posveta Sarajevu.

- Znam, i znam da ću opet dolaziti. Samo da se namjesti neki zgodan povod. Monodrama je bila jedan od najvažnijih doživljaja mog života, koji je dosta dug, i moje karijere. To gostovanje sa monodramom bilo je maltene prekretnica u mom životu. Sve se to događalo poslije onih ružnih vremena. Ta predstava je bila posvećena Sarajevu i bilo mi je stalo da dođem u Sarajevo. I došla sam. Takav prijem nisam očekivala ni u snu. To nikad neću zaboraviti.

Ostvarili ste skoro 200 uloga na filmu, televiziji i u pozorištu. Pamtite li sve te uloge, imate li neku posbenu koju izdvajate?

- Uglavnom volim sve što sam radila. Čak i kad ne valja, volim. Zato što znam da ne valja pa znam da mi je to pomoglo da ne ponovim istu grešku. Stojim iza svega što sam radila. I neuspjesi su potrebni u životu. Moramo da idemo dole da bismo mogli ići gore. Inače bi bilo ravno, a to je najgore od svega. Žao mi je ljudi koji tako žive, a mnogo ih je. Joj, ne daj, Bože, da mi je tako u životu.

Ako govorimo o tim amplitudama, gdje biste trenutno smjestili svoj život?

- Mirniji period, i ja sam se baš uželjela da krene ili gore ili dole. Malo da se uzdrmam.

Jedna ste od zvijezda ex-jugoslavenskog glumišta koje su svojevremeno odbile mogućnost inozemne karijere. Je li Vam sada žao zbog te odluke?

- Ne. Ne bih ja to izdržala, tu stalnu borbu. Nisam ja toliko ambiciozna. Čovjek mora da je užasno ambiciozan da bi uspio u tom velikom svijetu. Ja sam bila osjetila da to nije za mene pa sam tada jedva dočekala da nađem razlog da se skrasim u Jugoslaviji. Mnogi su mogli otići pa su ipak ostali ovdje. Zamislite da smo svi otišli, bilo bi veoma tužno.

Pratite li ex-jugoslavensku kinematografiju?

- Kako da ne. Malo, malo pa nam svane dobar projekt. Vidim da su najbolji projekti koji se rade u koprodukcijima. Što znači da je svima potrebna neka širina i da nam je svima tijesno u našim novim državama. Vidim da se sve više glumci, reditelji, snimatelji pozivaju da gostuju u projektima drugih državica. Tako da je to veoma dobro i to se osjeti poslije i na platnu. Upravo sam odgledala film "Djevojka slomljenog nosa", koji sam gledala prije četiri godine pa sam zaboravila, a vidim da su učestvovali glumci sa svih bivših jugoslavenskih prostora. Koprodukcije su, prema mome mišljenju, rješenje.

Opuštena sam

Koliko imate poziva iz Hrvatske, BiH, Slovenije?

- U Hrvatskoj sam imala veoma lijepo iskustvo sa jednom TV serijom. U Sloveniji se mašta o jednom filmu, koji ćemo možda raditi, a možda i nećemo.

Jeste li filmofil?

- Apsolutno. Strašno volim gledati filmove. Čak i kad ne valjaju, volim da ih odgledam do kraja. Volim da vidim i zašto ne valjaju i učim se i dalje svom poslu. Volim gledati Helen Miren, Džudi Denč (Judi Dench)...

Kada  razmišljate o svojoj karijeri, ima li nešto što biste još voljeli ostvariti?

- Nemam konkretnu želju, samo znam da bih voljela i dalje da radim. Voljela bih da se bavim ovim poslom dokle god me zdravlje služi. Nikad nisam imala konkretnih uloga u glavi koje bih željela da uradim. Namjesti se sve to samo. Kad mnogo razmišljam o nečemu, na kraju se to i desi. Vidjela sam da misao može pokrenuti život. Tako da se, onda, skoncentriram i kažem: Sad bih strašno voljela jednu koprodukciju bosansko-slovensko-hrvatsko-srpsku.  I ja sam sigurna da će se to i dogoditi.

 

Vidom ove praznoglave, male ljepotice što šetaju s raznim operacijama po sebi. To sve traje jednu noć pa se zaboravi

 

Smeta li Vam danas kada o Vama govore kao o seks-simbolu?

- Ne, sad mi je to smiješno. Ali, tek sada shvatam da je to bio veliki kompliment za mene. Ne treba da se ljutim. To prija. Apsolutno.

Na koji način vodite računa o svom izgledu i zdravlju?

- To je genetika. Ništa naročito, vrlo sam opuštena po tom pitanju i stvarno mislim da je sve u genima i duši. Moramo imati malo stabilniji život i ispunjeniju dušu. Moramo se stalno nečim puniti, makar to bile svakodnevne sitnice.

Vidim ove praznoglave, male ljepotice što šetaju s raznim operacijama po sebi. To sve traje jednu noć pa se zaboravi. Mora se raditi na sebi, mnogo da se čita, da se upoznaju neka druga društva, da se putuje koliko je sada to moguće, da se šire vidici. Moj savjet mladima je da, ako ništa, čitaju, a sve manje čitaju nego samo pilje u kompjuter.

Jest li hipohondar?

- Ne, obrnuto. Ja sam iz ljekarske familije i da znate da su ljekari veći hipohondri od nas.

Pratite li danas političku situaciju? Neko vrijeme ste čak bili aktivni u politici.

- Naravno da sam bila aktivna kada smo mislili da nam je jedino zlo tamo neki Slobodan Milošević. Poslije se ispostavilo da nije to sve tako jednostavno kako smo mi zamišljali. Pa su nam, onda, ubili premijera. I od tada, vjerujte, da sam se povukla zato što sam vidjela da je to ogroman posao. Prvo promijeniti mentalitet ljudi. Apsolutno smo još nezreli i nedorasli da vodimo svoje zemlje na dobar i ispravan način. Kako putujem po Evropi, vidim da nemamo tu tradiciju zdravog života. Sve je nešto truhlo.

Da li biste na kraju htjeli poručiti nešto čitaocima u BiH?

- Isto, kao i ovdje, da ne klonemo. Ne moramo baš sada da se borimo na ulicama za bolji za život. Ali nekako da se izborimo, da se borimo, da ne dignemo ruke od svojih država, sredina. Da redovno izlazimo na izbore i da vjerujemo u promjene, u neki novi mladi svijet.

Ne bih danas imala snage za galeriju

Šta je s Vašom umjetničkom galerijom u Beogradu?

- Ona je, nažalost, a možda i na sreću, ugašena još 1999. godine. To je bio lijep period od nekih 15 godina. Ne bih sada imala ni snage. Mnogo se mora čovjek angažirati. Da gubim energiju na nebitne stvari i, kad dođe do bitnoga, ja više nemam snage. Ne samo ja nego mislim uopćeno.

I tata bi, sine

 

Scena iz kultnog filma "Ko to tamo peva" iz 1980. godine

Antologijski film "Ko to tamo peva" i također antologijska rečenica: "I tata bi, sine" - je li tačno da Vam je zlo od te rečenice i njenog čestog ponavljanja?

- Možda mi je tada bilo zlo, sad mi je to veoma simpatično. Kad neka replika iz nekog umjetničkog djela uđe u život ljudi, znači da je to vrhunsko djelo koje svi pamte. Ustvari treba da mi bude drago, i sad mi je drago i smijem se na to.

Ne družim se s kolegama

Družite li se u privatnom životu s kolegama?

- Ne, to je uglavnom drugi svijet.

Brak je moje blago

U braku ste skoro 35 godina sa stomatologom Miletom Mešterovićem. Jedna ste od ne baš brojnih glumica koje nisu imale turbulentan privatni život i koja je uspjela sačuvati brak.

- Desilo se teko. Ni on ni ja nismo na tome insistirali. Desilo se tako. To je veoma lijepo kad se desi. Rjeđe se događa i to mi je jedno od glavnih blaga u životu.
 

NA VRH