Mostarska legenda Mišo Marić: Lašci i licemjeri su zapasali BiH

Iz svog prognaničkog doma u Londonu, govori za „Dnevni avaz“

Meliha SMAJKIĆ
04.10.2014 23:30

Poeta čiji su stihovi iscrtali dio historije Mostara, sjajni tekstopisac nagrađivan na brojnim festivalima zabavne muzike u bivšoj državi, osoba bez koje se nekada nije dala ni zamisliti svečanost obilježavanja značajnih godišnjica NOB-a, novinar, urednik, boem, utemeljitelj i umjetnički voditelj legendarnog ansambla „Mostarske kiše“, autor Veležove himne, humanitarac...

Sve te titule pripadaju Miši Mariću, koji danas iz svog prognaničkog doma u Londonu, u kojem je više od 20 godina, poručuje da je Mostar njegov izgubljeni raj.

Veća žal

U ekskluzivnom intervjuu za naš list Marić se, jasno, najviše dotiče voljenog Mostara, grada koji ga je daleke 1961. godine prigrlio kao najrođenijeg, a u koji je, kako je to znao reći, stigao kao krajiško siroče.

Priča nam i o tome kakav je danas njegov pogled na grad na Neretvi, ali i na BiH.

U Mostaru su se lani sa svih strana svijeta sjatili brojni  nekadašnji članovi „Mostarskih kiša“ kako bi obilježili 40 godina od osnivanja čuvenog ansambla, koji je ostavio neizbrisiv trag na sceni bivše države. Zajedno s Vama nazdravili su tom jubileju. Mnogi građani su Vam, također, bili zahvalni što ste makar nakratko vratili sjećanje na onaj Mostar. Postoji li više onaj Mostar kojem ste posvetili cijeli svoj opus?

- Povratak zavičaju nikad nisam doživljavao kao susret s izblijedjelom scenografijom, nego djetinjstvom, za kojim je, što god smo dalje, žal veća. Povod za susret je bila 40. godišnjica, za mene provjera da li sam lijepoj djeci Mostara dojadio 19 godina uprazno govoreći: „Ne interesuje me kakvi ćete pjevači biti, interesuje me kakvi ćete ljudi biti“. Za tih nekoliko dana, uz jubilej, saznah da nisam zalud trošio riječi, u časne i lijepe ljude su izrasli. Zato, najvećim dijelom, nisu više tu.

Može li se ovaj grad kakav je sada voljeti onako kako ste Vi voljeli Mostar u kojem ste proveli najljepše godine života?

- Stvar ukusa. Ja ne, jer se ne prepoznajemo. Tu i tamo znan, drag i ispeglan ćošak, drago, izborano lice. Al' nit' one duše, nit' one duhovnosti Mostara od kojeg sam svašta mudrog i plemenitog naučio - nema. Mirisa, bezbrižnosti, radosti - nema. Ili su mi atrofirala čula ili je grad dograđen od plastike.

Kako gledate na Bulevar, koji je, prema mnogima, postao paradigma podijeljenog grada? Nekad se tu sastajalo, a sad se tu rastaje.

- Bulevar kao Bulevar. Al' nema više dr. Dragutina Hlubne, koji je sa 85 godina operisao ljudske oči, a i kad je otišao u penziju, svako jutro išao na posao, na biciku „Štiria“ iz 1924. s punjenim gumama. A na semaforu kod HIT-a radni Mostar u sedam ujutro ustavljao automobile da bi ga propustio...

maric-miso-mostarski-pjesnik-i-boem-2

Marić: Svi glasači su turisti, samo Grad je vječan

Bulevar nije dupla asfaltna traka kojoj je pripalo da dijeli grad, asfaltirano je nešto između malih mozgova gradskih gospodara. Iz razloga dobrog ukusa neću spominjati imena, ali Mostarci znaju za koga su glasali u ono ćoravo vrijeme i za koga glasaju i danas.

Svojevremeno ste rekli kako ste u OKC „Abrašević“ među ruševinama zatekli mladost koja sanja jedan ljepši Mostar. Jesu li ga dosanjali?

- Nisu, ali ne znači da neće. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog one usvjetne koju sam tu prvi put čuo: „Ničija do zore nije gorila“. Bavih se nešto Mostarom kroz minule vijekove i naučih da mostarska u Mostaru nije uvijek bila prva. Ali, jeste posljednja. No, suštinsko je pitanje koliko Mostar danas ima građana koji se s pravom diče njegovim imenom, a koliko onih koji su mu ga oružano zdipili.

U Mostaru ste bili i ovoga ljeta. Vidjeli ste građane koji svakodnevno protestiraju na Španskom trgu, čak i danas. Zanimljivo je da ste im se obratili na tom skupu. Šta Vas je nagnalo na to?

- Prolazih slučajno, narod me se odnekud prisjetio, što istinski godi, tražili da nešto kažem. Kako iz hatora, govorio sam. Nevažno šta, ali suočih se s Mostarom koji poznajem i volim. Aleksa bi rekao: „Mene sve rane moga roda bole“. Tako nekako.

I te građanske demonstracije širom BiH pokazale su kakvo je stanje u BiH. Za nekoliko dana uslijedit će opći izbori. Mislite li da će se dogoditi promjene? Kako, uopće, ocjenjujete trenutnu situaciju u BiH?

- Ne mislim da je pristojno s udaljenosti od 1.200 kilometara i skoro 22 godine suditi šta se tu događa. Ali, iz kolegijalno-zavičajnog poštovanja i one da kibiceri sa strane u partiji šaha bolje vide ruku na pamet, ne mislim. Pred rat sam u jednom od komentara u Dnevniku TVSA kao posljednju, utješnu nadu najavio vrijeme „trbuhozboraca“. Ima ljudi vještih da progovore iz trbuha. Tu kritičnu masu, ma koliko se propinjao na prste, još ne vidim, a strasno priželjkujem.

O krstu i križu

Na Zlatištu iznad Sarajeva nedavno je postavljen krst. Pljušte osude s brojnih strana. Iznad Mostara, pak, križ stoji već 14 godina. Kako gledate na ta dešavanja?

- Kad sam prvi put nakon rata došao „kući“ iz koje su me najurili, prvo što sam primijetio bila su taze groblja, haremi i ruševine. I nove bogomolje i nove birtije. Kao da taj narod ništa drugo ne radi nego Boga moli i derneči. Što se tiče bogomolja, križeva, krstova, polumjeseca i zvijezda, uz naciju, to je najsramnija upotreba svetinja otkad je Mostara i BiH. Upotrebljavaju ih kao pokriće za pljačku, korupciju, laž, zločin nad čovječnošću...

Šta Vam reći o krstu na Zlatištu i križu na Humu? Degradirati religijske simbole na mizerne političke instrumente je trasiranje puta u deveti krug Danteovog pakla. Ta, nisu građeni iz ljubavi prema Bogu, nego mržnji prema drugim i drugačijim. Većih nevjernika od današnjih vjernika na tim prostorima nikad nije bilo...

Lašci i licemjeri su zapasali grad, BiH. Javno se glože, ispod tezgi, u dogovoru pune masne buđelare, a narod okolo hoda oderane kože crven kao rak.

Čime ste trenutno okupirani? Pišete li?

 - Sad pripremam dopunjeno izdanje „Mostarenja“ za svog brata, izdavača Gorana Mikulića u Sarajevu. Čim završim, sačinit ću dvije najljubavnije mini monografije i pohraniti između istih korica: „Kiše“ i „Rođene“.

U međuvremenu kod još jednog od preostale braće, Senada Hadžifejzovića, rasnog novinara i čovjeka, Namigujem zvijezdama, od kojih neke prethodno spomenuh. Približava se vrijeme da se i sam otisnem tamo gdje su. Ni slučajno neću blještati kao oni, ali sve se ufam: možda mi neko drag u dokolici i namigne malo. I vjerujem: svi glasači su turisti, samo Grad je vječan.

Azra, Milena i Bella, punjač za baterije „mobajlnih“ telefona

miso-maric-2miso-maric-3

Mišo Marić sa suprugom Azrom polovinom 70-ih godina                    Mišo, Azra i Bella: I sate i minute s unukom računa
 

- Za ovih godina prognanstva radih svašta, e da bih bio od neke vajde Azri (supruga, op. a.), Milenoj (kćerka, op. a.), sada unuci Belli, kojoj je, dok pišem, 2 godine, 3 mjeseca i 20 dana. I sate i minute s njom računam. Volim reći da mi dođe kao punjač za baterije mobajlnih telefona. Kad počnem lipsavati, zagrlim je, izmilujem i napuni me da mogu dalje. Stavih je, nedavno, na naslovnu proze „Dnevnik jednog apatrida“. I samo zato mislim da je lijepa knjiga.

Narod glavinja okolo oderan i crven kao rak, pa zašto onda ne teatri?

Kako, kao umjetnik, komentirate situaciju u kulturnim institucijama BiH? U Mostaru, naprimjer, imamo pet teatarskih kuća na budžetu. Mislite li da je to prevelik zalogaj za Mostar, jer sve one životare, pogotovo Narodno pozorište?

- Mostar je u Aleksino, Osmanovo, Kranjčevićevo vrijeme, mada se Silvije nije dugo zadržao u gradu, bio kulturna prijestonica BiH. Pa ni u moje, sebe isključujem, nije bio daleko od toga. Pored domaćih, nije mu falilo gostujućih. Septembra davnog divih se kako jednom od najznamenijih slikara bivše Jugoslavije Peđi Milosavljeviću u svoj raskošnoj ljepoti pozira Stari most. Što su ponajbolji ikad sačinjeni portreti Starca u seriji „Hajrudina“. Uveče mi se na terasi „Labirinta“ posrećilo, akšamlučih sa Hamzom Humom, Skenderom Kulenovićem, Zukom Džumhurom (obojica radila u Narodnom pozorištu), Nikom Milićevićem, Makom i Hamidom Dizdarom. Samit kulture koja je u Mostar dolazila na hodočašće...

Da ne spominjem Peru Zupca, Miku Antića, Kiku Sarajlića, Velju Miloševića, Avdu Sidrana, Duška Trifunovića, Daneta Zajca, Envera Đerđekua, Oskara Daviča i tako ljepše koji su dolazili da u Mostaru udahnu, a širom Juge na papir izdahnu to što je Mostar otkravio u njima...

Oko teatra ne odgovorih. Mostar je imao Narodno i Lutkarsko pozorište, amatersko „Abrašević“, MTM... Prva ekranizirana TV predstava u Jugi bila je „Idem u lov“ po Fejdou snimljena u Narodnom, Lutkari donosili prve evropske nagrade, „Abrašević“ s Festivala iz Brčkog, odnekud...

Danas su nazidani cirkus dvorci u Barama, Ilićima, okolo opljačkanom društvenom, dakle narodnom mučicom, dok taj isti narod glavinja okolo oderan i crven kao rak. Pa, zašto onda ne teatri?

Bosanski Petrovac, beša koja me zaljuljala, u Grmeč ga ljubim

Lani ste u Vašem rodnom gradu Bosanskom Petrovcu, čini mi se drugi put, dobili plaketu „Počasni građanin“. Koliko Vam je to priznanje značilo, jer često ste isticali da Vam je Mostar sve dao?

- Da, drugi put, a puno mi značilo, ipak je Petrovac beša koja me zaljuljala. Ubogi moj Petrovac je imao dovoljno srca i mudrosti da bude prvi i jedini grad u BiH u kojem nisu vladali nacionalisti u posljednja dva mandata isto. Pa da mi i nije beša, u Grmeč ga ljubim.

NA VRH