BIH

DRUGA STRANA DIPLOMATIJE Živimo ciganski život na visokom nivou

Valentin Incko, visoki predstavnik u BiH

Tijana ĐEVIĆ

9.11.2014

Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko (Inzko) u našoj zemlji je na diplomatskoj dužnosti od 13. februara 2009. godine. Bio je i prvi ambasador Austrije u BiH u periodu od 1996. do 1999. godine. Na tlo BiH prvi put je stupio 1967., kada je došao na matursku ekskurziju. Kako nam je Incko rekao, bilo mu je interesantno kako čovjek u BiH nikada ne stavlja alarme i ne zaključava kapiju.

incko-valentin1mk

Foto: (Incko: Volim čitati knjige)

- To poštenje ljudi na mene je ostavilo veliki utisak. Tada sam imao 18 godina - kazao je Incko na početku našeg razgovora.

Supruga i djeca

Jeste li se htjeli baviti nekom drugom vrstom posla?

- Volim diplomatiju, ali zbog ljudi. Uvijek i svuda mogu se upoznati fantastični ljudi, bilo da su pastiri ili ribari. To je dobro, jer možeš upoznati ljude koje, inače, ne bi imao priliku. 

Ima li diplomatija drugu stranu, težu?

- Često u šali kažem da živimo ciganski život na visokom nivou ili nomadski. Zbog diplomatije sam promijenio 22 stana i adrese. Nekad ne znam u kojoj mi se kutiji nalazi neki dokument. Teško je zbog porodice. Supruga i ja smo malo vremena proveli s djecom, ali su ti trenuci, kada smo bili zajedno, upisani zlatnim slovima u našoj porodičnoj knjizi. S velikim naporima nastojim da održim veze ostvarene u rodnom selu te da budem dio neke grupacije ili lokalnog društva. To je veoma naporno i ponekad ne znamo kakav život živimo. Najvažnije je da se porodična harmonija očuva i da djeca znaju gdje su im korijeni. To je u mom slučaju uspjelo. Povezani smo elektronski, ali s dosta ljubavi. Supruga je sada u Berlinu, gdje će imati veliki koncert u povodu obilježavanja 25 godina od pada Berlinskog zida. Prisustvovat ću tome. 

Imate dvoje djece, čime se oni bave?

- Kćerka studira u Minhenu, želi da bude pjevačica u mjuziklima. Tamo postoji izuzetno dobar fakultet. Sin u Beču studira pozorišni menadžment. Tako da smo trenutno u četiri grada. Trudimo se da za velike praznike, poput Usksa, Božića i Nove godine, budemo zajedno. Barem jednom godišnje idemo u Argentinu, da posjetimo majku moje supruge, koja je, inače, izbjegličko dijete. To se sve mora isplanirati ranije. Malo je komplicirano, ali je, ipak, moguće. Sa porodicom je vrlo važno biti zajedno, ali je još važniji kvalitet provedenog zajedničkog vremena. 

Kako ste upoznali suprugu i kako je počela veza?

- Mi se, zapravo, nikada nismo upoznali. Ona je operna pjevačica i imala je koncert u Austriji, a ja sam tada radio u Njujorku. Čitao sam o tom koncertu u austrijskim novinama i onda sam joj napisao jedno pismo, koje nije smjelo da bude ljubavno. Nisam znao ima li muža, vjerenika ili dečka. Morao sam oprezno da pišem iako nisam imao nijednu adresu osim tetkine u Buenos Airesu. Zamolio sam tetku da šalje pisma dalje do moje sadašnje supruge. I to je trajalo dva mjeseca. Onda se opet nismo upoznali nego smo korespondirali telefonom i onda sam joj predložio da dođe u Austiju. Pitala me je zašto bi to radila, jer je nastupala u ženevskoj operi. I onda smo se dogovorili da se nađemo na pola puta. Vidjeli smo se nakon nekoliko mjeseci kontakta telefonom i poslije dva sata odlučil smo da se vjenčamo. Općinsko vjenčanje bilo je u Njujorku. Bilo je dosta neromantično, jer je trajalo tri minute. Kada sam izašao iz općine, u hodniku je sjedio neki čovjek s Havaja. Njegova nevjesta je iz Makedonije. Pitao me je da mu budem kum i rekao: "Čovječe, uđi još jedanput i potpiši da si moj kum." I onda sam se vratio još jedanput i potpisao. Poslije pola godine, imali smo svadbu na selu sa 200 ljudi. Tada su roditelji moje supruge prvi put došli u Evropu poslije 40 godina. 

Čime Vas je supruga osvojila?

- Kada sam čitao intervju, prvo, slika je bila prelijepa, ali i intervju je bio veoma dubok. Govorila je o patnji u životu, o tome kako treba rješavati teške životne probleme, kao vjernik, jer je govorila da ne treba u crkvu ići svake nedjelje i da se može moliti i u fotelji, da je za nju Mocartov “Rekvijem” kao molitva. I to me je oduševilo. I dubina i ljepota tog intervjua.

Lični rekord

Kako provodite slobodno vrijeme?

- Moj lični rekord je 20 sastanaka dnevno. Dođem kući u ponoć i desi mi se da sjednem u fotelju i da u nekoliko sekundi zaspim. Ali, kad god mogu, volim da čitam knjige, sedmične časopise, koji imaju neke dubinske analize. 

Jeste li čitali Ivu Andrića i ostale bh. pisce?

- Naravno. U Andrićevim djelima dosta je ljudske mudrosti. Volim da zavirim u knjige. I kroz pojedina djela upoznao sam bogatstvo vašeg jezika. 

Odlazite li u pozorišta i na koncerte?

- Najveće zadovoljstvo mi je da idem na MESS ili ljeti na Sarajevo Film Festival. Također, volim otići na koncert Filharmonije, koji su sve kvalitetnije. To je za mene hrana za dušu i uvijek se vraćam bogatiji.

Kakvo je stanje kada je u pitanju sport?

- Kao student sam 1970. osnovao klub u Austriji, zove se SAK-a (Slovenski atletski klub). Mada nisam neki sportista, volim otići na neki sportski događaj. Podržavam bh. timove i družim se s Ivicom Osimom. Jedino ujutro radim gimnastiku pola sata.

Jeste li zadovoljni bh. gastronomskom ponudom?

- Volim otići na ćevape. Lijepo je da ima i italijanske hrane i da čovjek može da promijeni, ali je važno da su sastojci svježi. Ovdje mogu da se jedu bosanska, srednjoevropska i mediteranska jela.  Prezadovoljan sam.

Volite li degustirati bh. vina?

- Apsolutno. Ono ide uz nešto slano, ne smije čovjek da pije kad je žedan. Kad sam ovdje bio 1967. pa do sada kvalitet hercegovačkog vina strahovito je porastao tako da je sada svjetski. Mogu da čestitam svima onima koji ga prave. 

S kim od diplomata volite da se privatno družite?

- To su moji saradnici, važna je klima na poslu, ali ona se produbljuje tako da ne radimo samo. Kao diplomat, imam malo vremena, ali gledam da li je neko interesantan i da li ima nešto što nas veže. Bivši njemački ambasador izuzetan je ljubitelj opere i odmah smo našli zajednički jezik. I sadašnji ambasador Italije, također. Drago mi je kada je neki čovjek interesantan.

Dođe li Vaša porodica kod Vas u Sarajevo?

- Nažalost, rijetko. Supruga je nekoliko puta nastupala u Narodnom pozorištu 1996. Svi vole dolaziti  kada imaju slobodnog vremena. Ipak, Sarajevo je blizu evropskih gradova kada se leti avionom.

Obilazite li turističke destinacije mimo službenih dužnosti?

- Moram malo da se intenziviram. Posjetio sam Hutovo blato, piramide, Andrićevu ćupriju. Bosna nije ništa manje lijepa od ostalih evropskih zemalja. Bosna i Hercegovina ima ogromne šanse kada je turizam u pitanju. 

Šta biste poručili našim čitaocima?

- Budite ponosni na svoju zemlju i još više se, uprkos razočarenju, uključite u politički život, jer se samo tako mogu mijenjati stvari. Volio bih i da prema zakonu bude više žena u izvršnoj vlasti, najmanje 40 posto.

Velike šanse za zapošljavanje

Šta biste kritizirali u BiH?

- Mladi ljudi nemaju šansu da razvijaju svoje talente i moraju da odlaze izvan zemlje. Desi se da takvi ljudi budu članovi Doma lordova ili ministri u Švedskoj. Treba da se razvija princip da ljudi dobiju podsticaj i mogućnosti da bi ostali ovdje. Naviše bi se moglo postići i proizvodnjom organske hrane. Tu su velike šanse za zapošljavanje. 

Možda napišem knjigu

Šta planirate kada završite diplomatsku karijeru?

- Imam nekoliko ideja za taj period. I kada budem u penziji, bit ću aktivan. Jednu ideju sam ukrao upravo u Sarajevu, a to je da osnujem mini filmski festival, slično kao Motovun u Istri. Želio bih da osnujem i likovnu akademiju, a za direktora bih stavio jednog Bosanca. I, naravno, imat ću više vremena da čitam, a možda i napišem neku knjigu.


 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.