BIH

Vukićević: Nekada sam u Bosni srebrenoj pekao rakiju s franjevcima

Ambasador Republike Srbije u BiH

Razgovarala: Tijana ĐEVIĆ

23.11.2014

Stanimir Vukićević, ambasador Republike Srbije u Bosni i Hercegovini, dugogodišnju diplomatsku karijeru počeo je, kako kaže, dok je Tito bio živ. U diplomatiju je ušao krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i prva iskustva stjecao je u Somaliji, gdje je boravio četiri godine. Ovo mu je drugi ambasadorski mandat u našoj zemlji.

Prije prvog dolaska u BiH, bio je šef Ambasade (otpravnik poslova) u Albaniji, poslije čega je došao u Beograd i bio predsjednik Komiteta za saradnju s Ujedinjenim narodima na Kosovu i Metohiji. Poslije toga je došao u BiH. Uslijedio je ambasadorski poziv u Rusiji. Prije drugog dolaska u našu zemlju, bio je državni sekretar u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Srbije i nakon toga ambasador u Hrvatskoj.

Krug prijatelja

Imate bogato diplomatsko iskustvo, gdje Vam je bilo najteže, a s druge strane i najlakše službovati?

- U bilo kojoj zemlji da ste, stječete krug prijatelja i poznanika. Provedete jedan dio života i dobivate navike te zemlje. Čovjek ne može da kaže: “Ovdje mi je bilo teško, tamo nije.” Jednostavno, vi volite posao na profesionalan način i, ako imate uspjeha, i ako vas ljudi u tome prepoznaju, onda se teškoće lako savladaju.

Jeste li nailazili na neke poteškoće za vrijeme mandata u našoj zemlji?

- Dva mandata u BiH, jedan u Hrvatskoj, čine da se u ovim zemljama ne osjećam potpunim strancem. Kada idem ulicom, čujem ljude kako govore jezikom koji razumijem. Vama to nije strano pa i ne nailazim na teškoće u toj sferi života.

Da se ne bavite diplomatijom, šta bi bilo Vaše zanimanje? Jeste li oduvijek htjeli krenuti ovim putem?

- Životno opredjeljenje nekada dođe spontano. Poslije 44 godine bavljenje ovim poslom, ne bi bilo pošteno da kažem da se kajem ili nešto drugo. Ovo je mnogo složena profesija. Možda sam kao dijete razmišljao o nečemu drugom, sklonosti su mi bile bliske avanturističkom duhu.

Kakav je, zapravo, život diplomate? Trpi li privatni život zbog toga?

- U našoj profesiji stječu se prijatelji koji su, uglavnom, u inozemstvu. Moja sreća je da sam službovao blizu Srbije te sam mogao održati kontakt sa starim prijateljima. No, porodica nekada može da bude žrtva profesije, posebno kada idete u zemlju u kojoj ne postoji adekvatan sistem školovanja za vašu djecu. A svakako se to da nadomjestiti. Prijateljstva se stječu i u zemljama u kojima boravite i službujete i ona traju dugo.

S kim se od diplomata privatno družite u BiH?

- Uglavnom su to kolege iz regiona, s kojima dijelimo sudbinu i politiku. Diplomati, i kada se privatno druže, razgovaraju o poslu. Prema tome, naš posao je čip u mozgu tako da se, i kada smo na neformalnim druženjima, šetnjama, govori o poslu. Pokšavamo da i kroz te neformalne razgovore ili druženja sagledavamo koje bi sve mogućnosti mogle da proizađu iz našeg druženja. No, ne iscrpljujemo se u tim razgovorima, postoje i lijepi zajednički trenuci, kada se opustimo. To su rijetki, ali lijepi trenuci.

Kako provedete ono malo slobodnog vremena koje imate?

- Slobodno vrijeme želim provesti tako da balansiram unutrašnje tenzije. Posao je stresan te nastojim da odvojim vrijeme i prošetam prirodom. U prvom mandatu vrlo često sam se pridruživao ljudima koji pecaju ribu. Zavidim tim ljudima, jer oni imaju vremena, vode zdrav život, u prirodi su i druže se, sve ono što bih ja volio da imam, ali zbog posla i obaveza, imam vrlo malo mogućnosti. Posjetim Trebević, Vrelo Bune, odem do Mostara, Višegrada, Fojnice. Nekada sam u Bosni srebrenoj pekao rakiju s franjevcima. I ta se druženja pamte.

Različiti uvjeti

Jeste li sportski tip, volite li otići na sportske terene?

- Sportom sam se bavio kao mlad, igrao sam tenis. Posao me pomjera iz zemlje u zemlju, koje nude različite uvjete za organizaciju privatnog života. U ovim godinama, od svih sportova, najviše volim da gledam sportska dešavanja i utakmice.

Koju muziku volite da slušate?

- Slušao sam Zdravka Čolića, "Bijelo dugme", Davorina Popovića. To je bila muzika moje mladosti. Volim i izvorne starogradske pjesme. Navečer, uz prelistavanje štampe, pustim muziku koju volim, Zvonka Bogdana i Olivera Dragojevića.  

Spomenuli smo gastronomsku sličnost BiH i Srbije. Šta volite da naručite u restoranu?

- Pored tradicionalnih jela koje svi volimo da pojedemo u Bosni, ćevapa, pite i janjetine, vrlo često naručim vaše dolmice, klepe i slična jela.

Moram se pripremiti za to da čovjek ide u prirodnu fazu, kada je odslužio svoj radni vijek

Dolaze li Vam u goste često rodbina i prijatelji iz Srbije?

- Moj sin i snaha bili su u mom prvom mandatu u BiH i obišli su zemlju uzduž i poprijeko. Bili smo u Mostaru, Ljubinju, Trebinju, Banjoj Luci, Foči, Višegradu, Tuzli, Zenici... Veoma im se dopada Bosna. Kada bi sada i željeli doći, imaju obaveze koje ih sprečavaju, imaju bebu.
 
Nakon završetka Vaše diplomatske karijere, kada dođe vrijeme za penziju, kakvi su Vam planovi?

- Moram se pripremiti za to, jer neću imati ovakvu dinamiku posla i dinamičan život. Moram se pripremiti za to da čovjek ide u prirodnu fazu, kada je odslužio svoj radni vijek te zaslužuje jedan način življenja. Treba naći hobi. Možda ću uzeti štap i ići da pecam, a ne samo da gledam pecaroše. Čini mi se da za taj prijelaz treba biti psihološki spreman, da čovjek bude ipak društveno koristan ili da bar nikome ne smeta.

Na koncu, šta biste poručili našim čitaocima?
 
- Poručio bih da imaju vjere u sebe, narod i državu. Vremena mogu da budu teška, ali ona prolaze, treba biti uporan u tome, jer perspektivu narod sam gradi.

Mi, diplomati, nismo sanjalice

Rekli ste da ste s diplomatijom počeli u vrijeme bivše države. Jeste li jugonostalgičar i kako pamtite to vrijeme?

- Pamtim državu koja je bila veoma respektirana u međunarodnoj zajednici. Imala je svoje mjesto, ulogu i značaj, a bila je smještena između Istoka i Zapada te je bila prihvaćena od obje strane. Jasno je da to više nije slučaj i da je neponovljivo. Mi, diplomati, nismo sanjalice, već puki realisti. Ono što bismo mogli i trebali da radimo jeste da se privredno povezujemo i koristimo potencijale. Kada bi se objedinili sa svim potencijalima, bili bismo konkurenti na trećim tržištima.

Supruge diplomata veoma su bitne

 Sami ste u BiH, Vaša supruga je preminula. Je li Vam teško u tom smislu što ste sami?

- Iskreno, moram reći da jeste.  Čovjek se navikne na bračnog druga, pogotovo zato što smo bili u braku 38 godina. Supruge diplomata veoma su bitne i značajne. One organiziraju sve izvan kancelarije - od protokolarnih obaveza do večera. Životi diplomata zahtijevaju angažman supruga. Sada toga nema pa se čovjek mora naviknuti i na tu životnu situaciju.

Siromašno se živjelo

Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo i kakve uspomene nosite iz tog perioda?

- Rođen sam na Kosovu, u blizini Peći. U to vrijeme bilo je dosta djece, uz krišku hljeba, dane smo provodili u prirodi. Sa početkom školovanja, stigle su druge obaveze. U suštini, to je bio poslijeratni period, uglavnom se siromašno živjelo, ali veselja nije manjkalo.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.