BIH

Za genocid su krivi Srbi, Holanđani, svijet...

Bob Stjuart, nekadašnji komandant trupa UNPROFOR-a za centralnu Bosnu, danas poslanik britanskog parlamenta

Sead NUMANOVIĆ

6.12.2014

Nikad neću prežaliti što sam 1993. godine otišao iz Srebrenice. Da sam ostao, možda bi više od 8.000 ljudi danas bilo živo. Možda se masakr u Srebrenici nikada ne bi desio. Možda... - teškom mukom započinje svoju priču britanski pukovnik u penziji Robert Aleksander Bob Stjuart (Alexander Stewart), nekadašnji komandant trupa UNPROFOR-a za centralnu Bosnu, a danas poslanik Konzervativne stranke u britanskom parlamentu.

Dok niže riječi sjećanja na april 1993. godine, oči se pune suzama i one blago klize niz njegovo lice. Priča ne prestaje i prepuna je živih detalja.

Bob Bosanac

Razgovarali smo s njim u utorak, 2. decembra, u Sarajevu. Nadimak mu je i Bob Bosanac. Stjuart je u BiH došao u delegaciji u okviru projekta britanske nevladine organizacije „Sjećanje na Srebrenicu“ koja svakog mjeseca u posjetu našoj zemlji pošalje najmanje tri ekipe. Njihova je jedina obaveza da po povratku s puta u svojoj zajednici pričaju o Srebrenici i potrebi da se zlo više nikada ne ponovi.

bob-stjuart-03-ss

Stjuart: Četiri puta bio svjedok Tribunala u Hagu

Pukovnik mekog srca trajno je ugradio sebe u BiH. Svjedočio je nekim od najgorih zločina protekle agresije na našu zemlju, a ovdje je upoznao i svoju suprugu koja je radila za Crveni križ i s kojom ima četvero djece. U braku su već 20 godina.

Inače, Stjuart je četiri puta bio svjedok Tribunala u Hagu. Na poziv odbrane, svjedočio je u predmetu generala Envera Hadžihasanovića, te u procesima protiv Tihomira Blaškića i Darija Kordića.

Je li ovo prva posjeta BiH nakon 1993. godine?

- Ne, nije. Bio sam već dva puta. Jednom u Ahmićima i jednom u Srebrenici. U BiH sam, kao vojnik UNPROFOR-a, službovao 1992. i 1993. godine. Kao prvi britanski oficir imao sam pod komandom 800 vojnika i pokrivao veliko područje od Tomislavgrada do Kladnja.

Kakva Vas osjećanja obuzimaju kad ste u BiH?

- Ogromna tuga. Ovo je predivna zemlja, puna hrabrih ljudi i još više hrabrih žena. Hrabrost žena ovdje me je fascinirala. Onda, ljudi ovdje još imaju neku nadu da će stvari krenuti nabolje. I ja se nadam i želim to. Jer, ja mnogo volim BiH. Znam šta se desilo ovdje, ljudi ovdje nisu zli. Samo ih okolnosti dovedu do toga da prave zlo. Nisam nešto religiozan čovjek. Ali mi nikako ni sada nije jasno zašto su se ljudi ovdje ubijali. Svi ste vi Južni Slaveni. I jedino što vas razlikuje je ta prokleta religija. Zar je to moralo biti toliki izvor podjela i zločina. Možda sam naivan. Sigurno jesam. Ali su i ljudi ove zemlje naivni onda. Jer oni i danas vjeruju da se i dalje može živjeti zajedno.

Možete li malo to pojasniti?

- Nikoga ovdje nije briga ko je ko ili šta. Svako hoće stabilan i dobar posao, kako bi njegova porodica imala normalan život. I nikog nije briga nacija i vjera. Njih brine posao i bolji život.

Pokrivali ste veliko područje BiH u najgore vrijeme iz njene historije. Čega se sjećate?

- Dolazak u BiH za mene je kao povratak kući. Puno toga se sjećam. Bio sam u Ahmićima nakon masakra 1993. godine. Prvi put sam čuo za masakr od jednog komandanta bosanske armije. Molio sam ga da obustavi napad, a on mi je odgovorio da ne može, jer su Bošnjaci izmasakrirani. Ja to nisam mogao vjerovati. Rekao sam mu da ću lično sići u Ahmiće da se uvjerim da masakra nema i pitao ga: „Ako Vam javim da ste pogriješili, hoćete li obustaviti napad“? „Hoću“, odgovorio je on, ali i dodao da se masakr desio.

I Vi ste otišli u Ahmiće?

- Jesam. Vidio sam odmah tragove napada. Zapaljene su bile sve kuće, osim dvije ili tri, koje su bile hrvatske. Na pragu jedne kuće našao sam oca i sina, ubijene i zapaljene. U podrumu iza iste te kuće našao sam dvije žene i četvero djece. Ubijeni i zapaljeni. Bio sam šokiran. Kasnije sam otkrio da je na jednom mjestu u Vitezu sahranjeno više od stotinu žrtava masakra u Ahmićima. Čuo sam i da su tijela premještana...

Nekako u to vrijeme došli ste do Srebrenice?

- Dio mog posla je bio da osiguravam konvoje UNHCR-a, koji su iz Beograda dovozili hranu do Tuzle. Odlučio sam da trupe pokrenem u suprotnom pravcu. Dva dana smo putovali do Srebrenice. Bio je to april 1993. godine. Hladno, puno snijega... Došli smo u Konjević-Polje. Stalno smo bili na meti srpske artiljerije. Nekoliko mojih vojnika bilo je povrijeđeno. Nikakva zaštita nije nam bila to što smo se vozili u bijelim vozilima s velikim oznakama UN-a na njima. Jedina zaštita bio je oklop na vozilima i zaštitni prsluci koje smo imali.

U Konjević-Polju su nam prišli ljudi. Puno žena s djecom. Kao danas sjećam se svega. Pričali smo s jednom ženom koja je u naručju držala bebu. U jednom momentu osjetio sam da me nešto vrelo oblilo. Žena je počela vriskati, a beba je bila bez glave. Geler je doletio i ubio dijete. Bilo je užasno.

Šta je dalje bilo?

- Iz Konjević-Polja sam produžio za Srebrenicu. Situacija je bila očajna. No, uspio sam ishoditi prekid vatre i krenula je evakuacija. Spasili smo oko 2.000 ljudi.

Davanje krvi  

Zašto niste ostali u Srebrenici?

- Dobio sam naredbu da se odmah povučem, jer sam bio “razvučen”. S 800 ljudi pod mojom komandom nije bilo moguće pokrivati područje od Tomislavgrada do Kladnja i od Mostara do Doboja, izuzimajući Sarajevo, ali sam se opirao. Nisam želio otići, jer sam na prilazima Srebrenici upoznao čisto zlo. U najgoroj formi. Opirao sam se i tražio rješenje. Ali sam, na kraju, morao popustiti.

Nikad neću prežaliti zbog te odluke. Da sam bio u Srebrenici, možda masakra ne bi bilo. Da su Britanci čuvali Srebrenicu... Da su Holanđani bili odlučniji, možda ne bi bilo masakra.

Ne želim nikoga optuživati. Ali, za genocid u Srebrenici krivi su najprije Srbi. Oni su počinili taj užasni zločin. I otišli su i dalje, oskrnavivši tijela, razbacavši njihove ostatke posvuda. Onda su krivi Holanđani. Oni su morali biti odlučniji. Ali, falilo im je odlučno vodstvo i nisu imali podršku svijeta. Ali, sve ovo vrijeme imam nad glavom pitanje bez odgovora: gdje je u to vrijeme bila Armija BiH? Zašto jedinice nisu krenule prema Srebrenici? Zašto je pušteno Srbima da ubijaju? Zašto?

U Potočarima sam bio jučer (1. decembra). Znate šta mi se urezalo u srce? Sjedili smo i pričali s majkama Srebrenice. I jedna od njih kaže: „Moju bol niko ne može osjetiti, niko spoznati. Ja sam izgubila najmilije. Ja odem u krevet i nekako zaspim. Ali, šta je s onima koji su mi pobili najmilije? Ako imaju imalo ljudskosti, imalo savjesti, njihova bol zbog boli koju su meni nanijeli je puno veća.“

Znam da Srbi znaju da je u Srebrenici napravljen genocid. I znam da mnogi to prihvataju. Ali ima dio njih koji to ne žele spoznati i prihvatiti. To je pogrešno. Negiranjem istine da je u Srebrenici bio genocid oni štete najviše sebi i narodu kojem pripadaju.

Vratili ste se u Vitez. Šta ste zatekli?

- Isto stanje. Sukobi između Bošnjaka i Hrvata su bjesnili, situacija je bila teška. Ja sam dobro znao ljude iz tog kraja. I nikako nisam mogao da razumijem zašto se ubijaju. Pokušavao sam na svaki način pomoći da se to prekine. Evo jednog detalja - mi smo za našu bolnicu redovno dobivali krv iz Velike Britanije. Ne trebam ni isticati da je krv bila testirana, označena, uredna... Slučajno sam jednom pitao šta mi radimo s krvlju koju ne potrošimo. Rekli su mi da je vraćamo u Britaniju i da je tamo spaljuju.

Odmah sam naredio da se to ne radi, već da se krv daje u lokalne bolnice. Mi smo i tada pomagali civilnom stanovništvu, liječili one koji budu ranjeni u blizini naših baza. Naravno, birokrate u mom štabu su se protivile. Prekinuo sam bilo kakvu raspravu i naredio da se izvrši šta sam rekao.

Znate šta se desilo ubrzo nakon toga? Došla mi je hrvatska delegacija da protestira. Rekli su mi da nisam neutralan i da pomažem muslimanima. Nisam mogao vjerovati. Objasnili su da znaju da krv ide u jednu od bolnica pod kontrolom Bošnjaka. Odmah sam naredio da se krv daje i hrvatskim bolnicama.

Bojao sam se mudžahedina

- Često sam, preko brda, putovao od Viteza do Zenice. I bilo je svakakvih situacija. I tragičnih i komičnih. Samo je jedna stvar uvijek bila ista - strah od mudžahedina. Njihovi punktovi su mi bili najmučniji. Jer ti ljudi su spremni zapucati na svakoga. I s njima nije bilo nikad neke velike priče. Ipak, nikad nisu zapucali na mene.

Znao sam da ni Armija BiH ni HVO ne bi pucali na mene i moje ljude. Posebno da ne bi nikad dobili naredbu da to urade. Ali s mudžahedinima nikad niste bili načisto.

Ahmići aprila 1993. i nakon rata

- Kada sam nakon rata posjetio ponovo Ahmiće, sreo sam čovjeka kojeg sam upamtio 16. aprila 1993. On je bio jedan od rijetkih preživjelih iz one kuće sa zapaljenim tijelima.

Čovjek se vratio u istu kuću. Na mjestu gdje sam našao njegovog oca i brata ubijene i zapaljene 1993. bio je novi prag.

U podrumu gdje su bile ubijene i zapaljene žene i djeca, sada je bio baštenski alat i puno povrća. Za mene je ta scena bila nadrealna i nepojmljiva. No, moja supruga objasnila mi je da se čovjek preziva Ahmić, da mu je tu kuća od pamtivijeka i tu i on vidi smisao svog života.

Nikada više!

- Kada se vratim u Veliku Britaniju, nastavit ću govoriti da moramo utjecati na to da se zlo ne ponavlja. U Srebrenici je brutalno izmasakrirano više od 8.000 ljudi. Ako se takvo zlo ponovi, njihova žrtva nije postigla cilj. Ako, pak, pričom o genocidu koji su Srbi počinili u Srebrenici osujetimo bar jedan sličan zločin, onda više od 8.000 srebreničkih dječaka i muškaraca ipak nije umrlo uzalud.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.