Kada dospijemo na svijet, mi smo kao glumac koji ne zna tekst, ne zna u kojem komadu igra, a bačen je na pozornicu. Da bismo se na toj pozornici i u toj situaciji snašli, pomaže nam naše znanje o prošlosti, riječi su uvaženog književnika, akademika i profesora Dževada Karahasana kojima je želio ukazati da se službena politika upregla u to da prošlost izbriše. To nam, kako kaže, rade spaljivanjem biblioteka, zatvaranjem muzeja, galerija, dakle institucija u kojima se pohranjuje pamćenje zajednice.

Najsretniji period

Bosna je uvijek odolijevala udarcima šake, kandžije, sablje, vremena. Zašto je uvijek tako ovdje?

- Bosna, ustvari cijeli Balkan, istovremeno je strašno i prelijepo mjesto za život. Strašno zbog svoje pozicije, na granici, između svjetova. Na Balkanu se susreću katolički Zapad i pravoslavni Istok, islam i velike židovske zajednice. Na Balkanu se susreću Mediteran kao jedan čudesni, potpuno zasebni svijet, Azija i Evropa. Kao svugdje na tim graničnim svjetovima, teritorijima, život je u dobrim vremenima najljepši što uopšte može biti, i u zlim najgori što može biti. Svi ti granični regioni imali su duge periode mira i istinskog blagostanja, nama se nekako ne da da sastavimo 100 godina mira. Nas je uglavnom zapao onaj gori dio graničnog svijeta.

Kako biste ocijenili 2014. i šta očekujete u 2015. godini?

- Za mene lično 2014. nije bila loša. Ne bih imao pravo požaliti se. Mislim da za BiH ta godina nije bila dobra. Na prvom mjestu tu su poplave, a na drugom krah februarskih demonstracija, uvjetno govoreći pobune. Imam neugodan dojam da su tu pobunu ako ne organizirali, onda je dobrim dijelom vodili oni koji su htjeli da ona propadne, da preraste u nasilje, u ljudima ubije nadu, da bi se možda ipak nešto moglo promijeniti.

Moramo raditi koliko je moguće na tome da nam 2015. bude barem malo bolja. Čovjek je biće nade, a onog momenta kada smo odustali od nade, odustali smo i od sebe. Kada bi se barem malo vrijeme unormalilo, da ljudi na svojoj njivi uberu ono što su posijali.

U političkom smislu, šta očekujete?

- Ništa. U sistemu koji nam je nametnut Dejtonskim sporazumom i ustavom, takozvane vlasti ionako ne mogu šta niti žele šta. Najbolje što se nama može dogoditi jeste da do idućih izbora ne dobijemo vladu. Jer, jedino što je u Bosni, ovakvoj kakva je, gore od neimanja vlade jeste imanje vlade.

Prema tome, s ovim ljudima u ovom sistemu promjene mogu biti jedino nagore, u šta smo se uvjerili tokom ovih dvadesetak godina. Od 1995. do danas BiH je samo nazadovala, postajala je sve siromašnija, iscrpila je i potrošila rezerve koje je imala kad je izišla iz socijalizma, izgubila je veliki dio svoje kulturne supstance, broj stanovnika opada.

Šta Vam najviše smeta kod bh. čovjeka što biste voljeli da se promijeni?

- Kod drugih ljudi najviše nam smetaju vlastiti nedostaci. Mene, naprimjer, kod nas Bosanaca nervira upravo moja osobina, a to je da ne znamo sta stvarno hoćemo. A ono što mi stvarno smeta jeste naša nespremnost da se discipliniramo. Nikad nisam mogao ozbiljno shvatiti ljude koji imaju jednu misao, želju, ideju, knjigu. To mi je premalo. Ono što mi zaista smeta, a novijeg je datuma, pojavilo se nakon rata, a to je naša nespremnost na razgovor. Izgubili smo sposobnost da razgovaramo.

Idete ulicom, sretnete nekoga, on vas zaspe s deset odgovora i ode, uopšte nije sačekao da ga štogod upitate. Ja to povezujem s gubitkom komšiluka i raje. Ponavljam, ako prestanemo biti bića jezika, ako izgubimo jezik, mi više nismo ljudi. Jezik ne možemo imati za sebe. Jezik kojim govorite, kojim mislite, kojim osjećate, zrak koji dišete, to morate dijeliti s drugima da biste ih imali za sebe. Mi smo se ogradili jedni od drugih.

Jesmo li postali robovi savremenih tehnologija?

- Najdoslovnije. Ovom neoliberalnom kapitalizmu, finansijskom totalitarizmu, ne trebaju misleći ljudi. Zato se, kao što vidite, obrazovni sistem širom svijeta veoma sistematski, sasvim namjerno urušava, standardi se snižavaju, ljudi se svode na bića koja opslužuju mašine. Vi ako izgubite svoj mobitel, izgubili ste dobar dio svoje pameti.

Podsjećam vas na to da je svaki čovjek u staroj Grčkoj znao napamet „Ilijadu“ i „Odiseju“, do juče u islamskom svijetu djeca od deset godina su znala napamet Kur'an, a mi danas ne pamtimo šta smo jučer govorili ili čitali. Mi uporno smanjujemo svoje sposobnosti, prebacujemo ih u mašine. Kako se tome oduprijeti? Pa tako da se posvetimo sebi. Da ne pristanemo na ono što nam nude kao trinaesto čudo.

Vrijeme raspada

Kako kontrolirati zlo, a dobro istaći u prvi plan?

- Kako-kad. Kod nas u Bosni su ponašanje ljudi regulirali mnogo finiji mehanizmi od zakona, a to su socijalne strukture, komšiluk, familija, raja. Želja da vas u komšiluku prihvate itekako pomaže da u sebi prigušite poriv koji vas navodi na zlo. Grdan problem BiH je u tome što su se tokom rata i poratnog uništenja bosanskog društva razorile te fine socijalne zajednice. Vi jedva da još imate komšiluk, jedva da još imate mahale, jedva da se još negdje okupljaju raje, familije su rasute. Reakcija o kojoj govorite je logična i može se očekivati u vremenu raspada jednog društva.

Dakle, hoćete da kažete da nama prijeti raspad?

- Tako je. Odnosno, mi smo već uveliko pri dnu. Mi imamo sve razloge da budemo optimisti, jer kad dođemo do dna, tada možemo jedino ići nabolje.

Treći dio o Omaru Hajamu

- Pišem treći dio o Omaru Hajamu. Drugi dio izašao je u Zagrebu, promoviran je pod naslovom „Utjeha noćnog neba“. Nadam se da će uskoro biti promocija i u Sarajevu - istakao je Karahasan.