Mustafa Akjol (Akyol), ugledni turski novinar i analitičar, autor više knjiga i vrstan poznavalac prilika na Bliskom istoku, u intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o šteti koju muslimanima i islamu općenito nanosi teroristička organizacija Islamska država te o tome kako teroristima oduzeti prisvojeni legitimitet da se pozivaju na islam i koriste islamska obilježja.

Akjol je komentirao i odnos zvanične Ankare prema BiH i drugim balkanskim zemljama te aktuelnu situaciju u Turskoj. U razgovoru za naš list on pojašnjava zašto u mnogim zemljama „arapsko proljeće“ nije donijelo bolji život građanima. Za naš list otkriva da je oženjen Bošnjakinjom Riadom te da će uskoro postati roditelji sina, kojeg će učiti i bosanski jezik.

Regrutiranje mladih

Koliko je štete muslimanima u svijetu nanijela pojava terorističke organizacije Islamska država?

- Teroristička organizacija Islamska država je neupitno nanijela puno štete muslimanima diljem svijeta, prvenstveno na teritoriju Iraka i Sirije, gdje je kreirala haos ubijanjem, teroriziranjem i tiraniziranjem muslimana koji, jednostavno, pripadaju drugoj religijskoj sekti ili imaju drugačija politička viđenja. Osim toga, u cijelom svijetu IS je doprinio daljnjem stvaranju slike islama kao nasilne, tlačiteljske i prijeteće religije. Suočeni smo s jednom od najvećih katastrofa koje su se desile u skorijoj islamskoj historiji. Mi, muslimani, nastavljamo da se žalimo na islamofobiju i često smo u pravu po tom pitanju, ali ne smijemo negirati i zaboraviti činjenicu da niko na svijetu ne kreira više islamofobije nego organizacije kao IS i slične ekstremističke grupe koje opravdavaju nasilje i tiraniju u ime islama.

Kako objasniti pridruživanje do jučer mirnih i povučenih muslimanskih mladića ovoj organizaciji, koji iz svih dijelova svijeta odlaze u Siriju i Irak kako bi se međusobno ubijali?

- O ovom problemu može se razgovarati s nekoliko aspekata. Jedan je onaj povezan s religijskim narativom IS-a i načina na koji pripadnici te organizacije uvjeravaju mlade muslimane iz različitih zemalja da im se pridruže. Drugi dio priče je društveno-politička realnost u zemljama iz kojih mladi odlaze da se pridruže sličnim organizacijama, jer su razočarani i ranjivi prema prisvajanju interpretacija islama koje su pune mržnje. Oba ova sporna aspekta su jednako važna i ljudi nekada propuste jedan dio priče. Kako? Pa neki ljudi, recimo, samo tvrde da je IS pokret koji je ishod islama i religije kao takve, bez daljnje diskusije. Ovakav način razmišljanja zanemaruje onaj drugi spomenuti dio problema. S druge strane su oni koji tvrde da neki mladi ljudi koji su nesretni i neispunjeni zbog nedostatka mogućnosti u njihovim zemljama postaju članovi IS-a.

U takvoj diskusiji se gubi onaj religijski aspekt problema. O čemu govorim? Pa u islamskoj jurisprudenciji (fiqh na arapskom) postoje određene fetve koje opravdavaju nasilje i opresiju. Naprimjer, u knjigama klasičnog prava navodi se da apostati, oni koji napuste vjeru iz islama, trebaju biti ubijeni. IS to koristi kao bazu koja dovodi, naravno, do novih ekstrema. Neupitno je da se takve vrste teksta trebaju preispitati i reinterpretirati. U mojoj knjizi „Islam without extremes“ (nije prevedena još na bosanski, slobodan prijevod „Islam bez ekstrema“), ja adresiram slična pitanja vodeći se načelom da Kur'an, kao Sveta knjiga i ključna osnova islama, nosi poruku koja nema nikakve veze s prinudom u bilo kojem smislu, te da opravdava nasilje samo u slučaju samoodbrane.

Akjol: Neupitno je postojanje rasističkih trendova u Evropi

Ipak, postoje i druge arhaične interpretacije islama koje su možda bile adekvatne i prihvatljive za doba u kojem su napravljene, ali sigurno više ne. Puno interpretacija iz davne prošlosti treba revitalizirati shodno današnjim uvjetima, naravno bez gubljenja onoga što nalaže originalna poruka. Što se tiče nevolja na političkom i društvenom planu, također ne trebamo ignorirati sljedeću višedimenzionalnu sliku koju čine: zapadni kolonijalizam, tekuća okupacija Izraela nad Palestinom, diktatori koji su na Bliskom istoku podržavani od Zapada i veliki broj muslimanskih imigranata koji su neintegrirani u zapadnim državama. Takva slika pomaže daljnjem utvrđivanju srdžbe prema Zapadu, a tu kivnost organizacije kao IS vrlo efektivno koriste za regrutiranje novih mladih boraca. Stoga, suprotstavljanje religijskoj ideologiji IS-a mora se činiti uz istovremeno bavljenje izvornim razlozima zbog kojih je veliki broj mladih muslimana ljut na današnji svjetski poredak.

U vrijeme kada se još ne može vojno poraziti Islamska država, kako akterima najbrutalnijih ubistava i zločina koje, uz to, prikazuju svijetu oduzeti legitimitet da se pozivaju na islam? Čiji je to zadatak?

- Prije svega, moram spomenuti da je ovo vrlo teško jer u sunitskom islamu nema centralnog autoriteta kao što je papinska vlast u katoličanstvu. Ipak, efektno protivpropovijedanje intelektualaca i učenjaka je vrlo važno. Još jedan konstantan problem kod nas muslimana, možda i kod ostalih, je što su fanatici uvijek strastveniji i entuzijastičniji u širenju njihove ideologije. Mi zbog toga moramo smišljati načine na koje ćemo prenositi poruke islama koje su miroljubive i tolerantne te saopćavati ideje naše vjere koje su mnogo efektnije od poruka koje šalju IS i slične grupe. Danas nam je potrebno više muslimana koji su uzori na svjetskom nivou, heroja koji inspiriraju mlade ljude, ne AK-47 oružjem, već svojim uspjehom u umjetnosti, nauci, kulturi itd.

Jesu li vjerski autoriteti muslimana u svijetu adekvatno odgovorili na pojavu ove organizacije, za koju je već ocijenjeno da zloupotrebljava i islam i islamska obilježja? Je li se moglo učiniti više?

- Puno muslimanskih vođa osuđuje IS te kao samo jedan primjer dozvolite da podsjetim na djelo više od 120 učenjaka „Otvoreno pismo“ Ibrahimu Awwadu el-Badriju, poznatom kao Ebu Bekr el-Bagdadi, i svim pristašama "Islamske države", pri kojem detaljno poriču tvrdnje IS-a. No, problem se nastavlja kada pripadnici ekstremističkih grupa kao što su IS, El-Kaida i slično izjave da ne priznaju te učenjake kao autoritet, nazivajući ih robovima Zapada naprimjer, pa nastavljaju s javnim proglašavanjima odanosti liderima svojih grupa. Dakle, zadatak borbe protiv ovakvih organizacija nije nimalo lak. S druge strane, mislim da puno muslimana koji odbacuju ili se protive nasilju IS-a također pravi grešku pri kojoj ne pokušavaju analizirati ove grupe, već ih samo vide kao produkt zapadne zavjere. U Turskoj, naprimjer, skorašnja anketa je pokazala da više od polovine društva misli da su IS-u kreirale strane službe kako bi oklevetale islam. Ovakva vrsta razmišljanja ne odvraća mlade muslimanske momke i djevojke od pristupanja IS-u, već se linijom manjeg otpora mnogo kompliciranija diskusija završava po kratkom postupku suhim ponavljanjem teze da „islam nema ništa s tim“. Ponavljam, potrebno je razumjeti da ovi fanatici, koji skrnave i krše ključne principe naše vjere, zaista vjeruju u ispravnost onoga što rade. Uviđanje ovoga je prvi korak prema uspješnom porazu ideologije IS-a.

Prizma konflikta

S obzirom na blizinu granice sa Sirijom, Turska je pružila utočište mnogim izbjeglicama iz te zemlje. Kako Vi komentirate odnos Turske prema sirijskom problemu?

- Ne postoji jednostavan odgovor ni na ovo pitanje. Prvo, podsjetimo da je u prvih šest mjeseci krize u Siriji turska vlada pokušala uvjeriti Asadov režim da prihvati demokratsku tranziciju umjesto ubijanja sirijskih civila. Da je Asad poslušao, Sirija bi bila u mnogo boljoj poziciji nego sada. Kako god, Turska je otvorila svoje granice izbjeglicama i kao Turčin ponosan sam na ono što je vlada moje zemlje učinila u vezi s tim pitanjem, jer su tako spašeni životi više od milion i po izbjeglica koji su našli utočište u našoj zemlji. Nemam kritike na ovo, uprkos činjenici da ovako veliki broj izbjeglica predstavlja teret za Tursku.

Sporno je ipak da je Ankara, jednom kad je počela podržavati opoziciju u Siriji, nastavila posmatrati tamošnju situaciju kroz crno-bijelu prizmu konflikta, pa dugo vremena nije uvidjela pojavljivanje i uspon ekstremista kao što su Al-Nusra i IS-a, koji su proistekli iz opozicije. No, Turska je danas protiv IS-a i optužbe da Turska nekako podržava IS, prema mom mišljenju, su neispravne i nepoštene.

Istina je da je vlada u Ankari bila slijepa po pitanju ove prijetnje dok nije bilo prekasno. Danas, neki politički posmatrači u Turskoj, uključujući i one koji podržavaju vladu, tvrde da Turska možda nije trebala izgubiti kontakt s Asadovim režimom i da je tako možda mogla doprinijeti nekoj vrsti diplomatskog rješenja između sirijske vlade i opozicije. Teško je pogoditi, ali možda su u pravu.

Turska se često spominje i kao odredište prije krajnjeg prelaska „džihadista“ iz Evrope u Siriju. Može li se više učiniti na sprečavanju odlaska Evropljana, među kojima ima i Bosanaca i Hercegovaca, u Siriju preko Turske?

- Prvenstveno treba napomenuti da je pojam „džihadisti“ širok te da trenutno obuhvata različite grupe boraca u Siriji. IS-a je najekstremnija među njima i strašna prijetnja. Ali, postoje također grupe koje se bore u sklopu „islamske koalicije“ koja je saveznik Free Syrian Army, također priznate od zapadnih sila od kojih dobiva i pomoć. Vrativši se Turskoj, istina je da je tokom 2012. i možda do sredine 2013. godine vlada u Ankari razmišljala na način da bilo koji borac protiv Asadovog režima čini pravu stvar. Tako su borci mogli proći kroz Tursku da se priključe opoziciji – neki od ovih ljudi su se priključili takozvanim umjerenim brigadama, a neki od njih grupama koje su, eventualno, postale i prerasle u IS-u. Zapad je tada upozoravao Tursku i mislim da je Turska tada napravila grešku nedovoljnim obraćanjem pažnje na ta upozorenja do kasne 2013. godine. Srećom, vlasti su sada mnogo pažljivije te sarađuju s relevantnim međunarodnim tijelima kako bi najbolje što mogu spriječile daljnje transfere u Siriju i Irak. Ne zaboravimo, ti borci ne dolaze u Tursku s natpisom na čelu i iskazanim namjerama, a podsjetimo i da je tursko-sirijska granica duga oko 1.000 kilometara i vrlo teška za stalnu stopostotnu kontrolu pod datim uvjetima.

Muslimani u Evropi, SAD i drugim zemljama, naročito nakon posljednjih napada u Australiji, Francuskoj, Danskoj, dovedeni su u situaciju da se pravdaju da nisu teroristi i dokazuju svoju miroljubivost i lojalnost sistemima u kojima žive. Kako osloboditi nemuslimane od sve većih predrasuda prema svemu što ima obilježje islamskog?

- S jedne strane, puno onih ljudi na Zapadu kojima normalno ne bi smetala kulturalna različitost sada se plaši islama zbog različitih vrsta ekstremista koji, iako nekolicina spram cijelog broja muslimana u svijetu, čine strašne zločine u ime naše vjere.
S druge strane, neupitno je postojanje antiimigrantskih, rasističkih trendova u Evropi i na Zapadu koji mudro koriste i istovremeno nastoje da dodatno povećaju i prikažu kao još opasnijom „prijetnju od muslimana“. Mediji, često nesvjesno, doprinose problemu konstantnim prikazivanjem slika zastrašujućih muslimana, dok ona miroljubiva većina ostaje nevidljiva u pozadini. Senzacionalnost i strah se prodaju, a danas je „radikalni islam“ najbolji izvor istih. Puno toga trebaju uraditi muslimani koji žive na Zapadu (veliki broj njih su i rođeni i odrasli tamo) da, uprkos često krivim optužbama da predstavljaju prijetnju svojim društvima, ne odgovaraju povlačenjem u svoja kulturalna geta i korištenjem agresivnog tona pri odbrani. Čak suprotno, treba nam, ponavljam, više muslimanskih rol-modela i uzora na Zapadu, poznatih muslimana naučnika, umjetnika, intelektualaca, mislilaca, onih uspješnih koji se ne stide svog identiteta, pa tako mijenjaju sliku islama i u tom društvu i šire.

Poznavalac ste prilika na Bliskom istoku pa Vas molim da prokomentirate danas život u zemljama koje je prije nekoliko godina zahvatilo „arapsko proljeće“. Vijesti koje dopiru iz tog dijela svijeta ne govore o boljem životu. Gdje su pogriješili oni koji su poveli revoluciju?

- Postoji jedna zemlja koja je izuzetak u toj sumornoj slici koju ste ispravno opisali, a to je Tunis. Ta zemlja, gdje je zapravo počelo takozvano „arapsko proljeće“, uspjela je napraviti uspješnu tranziciju ka demokratiji, iako ni njihovi problemi nisu potpuno riješeni. Činjenica da su politički islamisti iz Tunisa, vođeni Ennahda partijom, uspjeli napraviti konsenzus sa sekularistima i zajedničkim radom napraviti liberalni ustav, je ogroman uspjeh u regionu. Više su uspjeli nego i mi Turci po tom pitanju, nekad kažem ljubomorno (smijeh).

Svakako, „arapsko proljeće“ je donijelo i vojni puč i tlačiteljski (opresivni) režim u Egiptu, a civilni rat u Libiji, Siriji i Jemenu. Lekcija za izvući je da skidanje diktatora s vlasti, iako prvi uvjet, nije jedini dovoljan za uspostavljanje demokratije, a čak ni mira. Ono što je potrebno na Bliskom istoku su institucije koje su stubovi demokratije, strpljenje za razvijanje kulture demokratije i vrlo važne ideje za dijeljenje vlasti i moći umjesto jedne partije (može biti jedne religijske ili etničke grupe) koja dominira sistemom samo u svrhu svoje koristi. Ovo je težak zadatak i ne zaboravimo da su Evropi trebale dekade, ako ne i stoljeća, za njegovanje sloboda i liberalnog poretka, tako da je potrebno vrijeme. Ne smije se gubiti nada razmišljajući da je tako nešto na Bliskom istoku nemoguće.

Boljitak BiH

Kako ocjenjujete trenutnu političku situaciju u Turskoj i koliko su danas izražene podjele između pristalica vlasti i pokreta Fetulaha Gulena, kojeg je turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdoan) ranije optužio da pravi paralelni sistem vlasti?

- Od kada je došla na vlast u 2002. godini, puno sam podržavao AK partiju vođenu od Redžepa Erdoana. Ali sam u posljednje dvije godine postao kritičniji prema sadašnjoj vlasti. Zašto? Pa, AK partija je na vlast došla uz obećanje za provođenje demokratskih reformi, politike vođene prema načelima EU i izmirenje između različitih političkih kampova u turskom društvu. Puno odličnog je napravljeno tokom dugog niza godina, uz dodatni ekonomski prosperitet. Međutim, kad je AK partija zadominirala cijelim političkim sistemom, počela je da zaboravlja neke od svojih prijašnjih obećanja. Lično se slažem s političkom vizijom i linijom koju je predstavljao prethodni predsjednik Abdulah Gul. Nažalost, Turska je danas postala vrlo podijeljena zemlja, uz puno ogorčenosti između bezuvjetnih protivnika i bezuvjetnih podržavalaca predsjednika Erdoana. Ono što nam svima treba je radije nova era pomirenja, ali ne znam kako će se to desiti. Što se tiče svađe između AK partije i pokreta Fetulaha Gulena, što je samo po sebi vrlo duga i komplicirana priča, kratko ću reći da su bili jaki saveznici protiv autoritativnih sekularista, ali jednom kad su porazili neprijatelja, započeli su gorku međusobnu svađu. Trenutno jedni druge demoniziraju u vrlo strastvenom propagandnom ratu. Moje viđenje je da obje strane preuveličavaju stvarne greške i prijestupe počinjene od druge strane.

Kako komentirate odnos zvanične Turske prema Bosni i Hercegovini i uopće balkanskim zemljama?

- Dozvolite mi da kažem da je ovo vrlo lično pitanje za mene, jer je moja supruga Riada Bošnjakinja, a sada se zajedno radujemo prvom sinu koji se treba roditi svakog trena. Dogovor je da ga naučimo dva jezika i da dijete uvijek nosi obje kulture u svom srcu. Volim dolaziti u Sarajevo iz Istanbula, ali priznajem da mi bosanski i dalje slabo ide. Sin i žena će me moći ogovarati iza leđa! Moja ljubav prema Bosni i Hercegovini zaista traje još od 90-ih godina prošlog stoljeća, kad sam, iako će vam možda zvučati kao kliše, plakao kao student prikupljajući pomoć; tad je to bilo najviše što sam mogao učiniti. Turska je tada, također, bila slabija, zaokupljena svojim internim borbama i problemima s kurdskim separatistima i drugim nevoljama. Reći ću da Turci danas, nevezano za njihovu političku pripadnost, podržavaju razvoj Bosne i Hercegovine i generalno želje boljitak ovoj državi. Politike trenutne vlade Turske, prvenstveno Erdoana i Davutolua odražavaju takvu volju i dijelim njihova osjećanja prema Bošnjacima. Ipak, lično smatram da treba biti pažljiv i delikatan u pristupu kompliciranim relacijama na Balkanu i da bi Turska uvijek trebala svoje ruke jednako pružati svim političkim strujama u vašoj zemlji.

Teorije zavjere i marionete neke strane sile

Među muslimanima u svijetu često se može čuti teza kako smo mi žrtve zavjere i kako nam međusobne sukobe „namještaju“ zapadne i druge sile. I Vi ste o tome krajem prošle godine na konferenciji “Talking TR” održali predavanje pod nazivom “Zašto se muslimani sukobljavaju?”. Jeste li dokučili odgovor na ovo pitanje?

Iako sam u svijetu poznat kao politički komentator prilika u Turskoj i na Bliskom istoku, najveći dio svoje karijere posvetio sam istraživanju odgovora upravo na to pitanje koje ste sada spomenuli. Kratko sam spomenuo potrebe za revitalizacijom određenih arhaičnih vjerskih interpretacija, ne izostavljajući potrebu za sveobuhvatnim razvojem naprijed.

Muslimani, pogotovo oni na Bliskom istoku, dugo su patili od zapadnog kolonijalizma u posljednja dva stoljeća. Stoga, imamo pravo da istinski kritiziramo Zapad i kolonijalno naslijeđe koje su ostavili, pa i nedosljednost koja se i danas može primijetiti u određenim narativima sa Zapada. Međutim, kada mi, muslimani, svaki problem ili nevolju koja nas zatekne počnemo i nastavljamo objašnjavati kao rezultat spomenute baštine ili kao neku dobro osmišljenu vanjsku urotu, opasno se obmanjujemo.

Nažalost, ovakav način razmišljanja generalno preovladava među velikim brojem muslimana i tako nas samo udaljava od realnosti, onemogućavajući nam da uvidimo naše poraze i kvarove. Dok sabotiramo sami sebe, kad ne možemo vidjeti šta mi činimo pogrešno, a ne samo šta nam drugi rade, ne možemo ići naprijed. Zato sam vrlo kritičan po pitanju ovog često viđenog pristupa „žrtve zavjere“, koji je također vrlo popularan i u Turskoj, gdje različiti politički kampovi uvijek krive jedni druge kao marionete neke strane sile. Ovo je djetinjasto i mi, muslimani, sami sebi ćemo učiniti veliku uslugu samo onda kada se uhvatimo realnosti i nakon samokritiziranja okrenemo svjesnom i snažnom samorazvoju.

Iz biografije: Objavio pet knjiga

Mustafa Akjol je poznati turski novinar i dugogodišnji kolumnista „Hurriyet Daily Newsa“, „Stara“, a odnedavno piše i za „Al-Monitor“, koji je usmjeren na Srednji istok. Objavio je pet knjiga na turskom jeziku, a od 2013. godine je i kolumnista „The International New York Timesa“. Njegova najnovija knjiga "Islam bez ekstrema: Muslimanski slučaj za slobodu", argument za islamski liberalizam, objavljena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Akjol je javni govornik koji je imao predavanja i razgovore o brojnim platformama. Bio je komentator brojnih poznatih TV programa, među kojima su i ugledne svjetske kuće BBC i CNN. Oženjen je Bošnjakinjom Riadom Asimović Akjol.