S Naserom Orićem, ratnim komandantom Srebrenice, razgovarali smo nekoliko dana prije nego što je uhapšen u Švicarskoj. Želja nam je bila da čujemo kako s distance od 20 godina gleda na događaje iz jula 1995. godine.
Posebno kako se kao personifikacija nekadašnje odbrane Srebrenice nosi s činjenicom da je blizu 10.000 njegovih saboraca, prijatelja, poznanika, rođaka ubijeno u Srebrenici, a da on u to vrijeme nije bio tamo.
Lažne optužbe
Na pitanje šta trenutno radi, kazao je da se sprema na put u Švicarsku, gdje njegovi preživjeli saborci i mnogi drugi Bošnjaci ovih dana obilježavaju 20 godina od genocida u Srebrenici. Strepeći od onoga što se kasnije i dogodilo, upitali smo:
- Nećeš valjda! Jesi li siguran da su ovi odustali od tvog hapšenja?
U svom stilu, odmahujući rukom, odgovorio je da nema razloga za strah, jer su sve potjernice protiv njega povučene. Smatrao je svojom ljudskom dužnošću da odgovori na poziv nekadašnjih srebreničkih heroja, naivno vjerujući da i on, nakon što su ga svi međunarodni i domaći sudovi oslobodili lažnih optužbi za ratni zločin, već jednom, mora postati slobodan čovjek. Nažalost, pogriješio je.
U potresnoj ispovijesti za "Dnevni avaz" Orić se osvrnuo i na progone kojima su on, pa i njegova porodica, stalno bili izloženi u godinama poslije agresije.
I sada ne znam kako sam živ i zašto su me poštedjeli kada sam došao na prostor Federacije BiH. Stalno su mi kojekakvi žbirovi bili za vratom i pravili situacije da bi me što više iskompromitovali. Jesam tri godine džaba odležao u Hagu, ali sam se barem uvjerio u ono u što sam sumnjao, ali nisam imao dokaze. Vidio sam naredbe najviših obavještajnih organa kako me treba kompromitovati, o meni širiti laži u narodu da sam lopov, kriminalac, razvratnik, pa i to da sam ja kriv što je Srebrenica pala!
Radile su to ove obavještajne smucare koje su škole izučile u bivšem sistemu, ali i oni koje su oni obučili u ovom današnjem sistemu, počevši od najviših vojnih i civilnih komandi u Sarajevu do njihovih sluga u Tuzli. Radili su to da bi oprali sebe pred majkama Srebrenice. Znam da su bili presretni kada sam uhapšen, ali nisu računali na to da ću ja u Hagu vidjeti dokumente i saznati ko mi je sve radio o glavi. Žalosno ih je danas vidjeti kako skrivaju pogled kada me sretnu i bježe od mene na drugu stranu ulice - kazao je Orić u ekskluzivnom intervjuu za naš list.
Vi ste u aprilu 1995. godine, tri mjeseca prije nego što je Srebrenicu zauzeo zločinac Ratko Mladić, naredbom Generalštaba Armije RBiH, s još desetak najboljih srebreničkih komandanata, morali napustiti Srebrenicu i doći na prostor pod kontrolom Armije RBiH. Razumni razlozi za ovaj potez Generalštaba javnosti ni 20 godina poslije nisu ponuđeni. Zašto?
Naravno da samo Bog zna šta bi se desilo, ali neću nikada prežaliti što nisam bio tih dana u Srebrenici. Ne tvrdim da bi Srebrenica bila sačuvana da sam u julu 1995. bio tamo, ali moja komanda je ranije imala razrađen plan u slučaju napada kakav se desio u julu. Da sam bio u Srebrenici, sigurno bih učinio sve da se pokuša spasiti narod, ako već nije mogla teritorija.
Nekoliko puta sam se pokušavao vratiti, ali nisam uspio zato što je svaki moj korak u Tuzli dojavljivan četnicima. Kako ja mogu samo pretpostavljati. Sve to vrijeme činio sam sve da i politici i Komandi ukažem na to koliko je situacija u Srebrenici ozbiljna, stalno moleći da se, prvenstveno, vojnički organizujemo i pomognemo da se ne bi dogodilo ono što se kasnije dogodilo, a to je genocid.
Tuzla i Sarajevo
Koliko je poznato, Vi ste po dolasku u Tuzlu vrlo brzo bili smijenjeni s pozicije komandanta 28. divizije i postali ste pripadnik Armije bez vojničke funkcije i rasporeda. Znate li zašto?
- Ostavimo po strani sve prljave igre koje su oko mene odmah nakon dolaska iz Srebrenice počele igrati tadašnje vojne, policijske i civilne obavještajne strukture u Tuzli i Sarajevu i o čijoj ću ja poganštini saznati mnogo više tek kada sam došao u pritvorsku jedinicu u Hagu. Malo je ko tada znao da su me 29. maja 1995. pozvali u Komandu 2. korpusa i saopćili mi da sam razriješen dužnosti komandanta 28. divizije. To mi je bila direktna poruka da se ne petljam oko Srebrenice, a Srebrenica samo što nije pala u Mladićeve ruke. Već su stizali obavještajni podaci da se srpske vojne snage grupišu iz pravca Bajine Bašte, Zvornika, Han-Pijeska i da će krenuti na Srebrenicu.
Nisam mogao podnijeti da mirno sjedim i šutke gledam šta se događa. Od komandanta Korpusa tražio sam da me bilo gdje rasporedi, ali me on apsolutno ignorisao. Za njega sam, jednostavno, bio nepostojeći čovjek. Prava je sreća što je u Živinicama tada bila smještena Komanda 24. divizije, da je njen komandant bio Salih Sale Malkić, da su tu bili komandanti poput Senada Kljajića, Šemse Muminovića i mnogi drugi koji su imali izražen i ljudski i profesionalni odnos prema Podrinju.
Već u junu postalo je jasno da Ratko Mladić kreće na Srebrenicu. Jeste li imali informacije šta u tom pravcu poduzimaju Generalštab ARBiH i 2. korpus?
- Oficiri UNPROFOR-a obavještavali su nas šta se događa na srpskoj strani. Ja sam imao skoro svakodnevnu komunikaciju s komandantima u Srebrenici. Ramiz Bećirović, načelnik Štaba divizije, tada je bio teško povrijeđen, ali smo komunicirali, davao sam neke instrukcije, razgovarali smo o našim ranijim planovima vezanim za situaciju koja se naslućivala. Nisam mogao mirovati i jedan dan ponovo sam otišao u Komandu 2. korpusa tražeći da mi, u vezi s informacijama koje sam dobivao, daju raspored kako bih se vojno angažovao ili barem neke instrukcije šta da radim.
Tada mi je komandant Sead Delić pokazao prstom na sprat iznad njegovog ureda i rekao da idem u sobu za prisluškivanje i da tu sjedim i slušam razgovore. Ostao sam zapanjen. Nikada neću shvatiti to njegovo ignorisanje. I sada se pitam je li to bila njegova lična netrpeljivost prema meni ili možda plan viših vojnih i civilnih struktura. Znao sam da ovi komandanti što su u Armiju došli iz JNA ne podnose nas "narodne" ili, kako su ih oni nazivali, "seljačke" komandante, ali da tu svoju netrpeljivost demonstriraju i u situacijama kakva je tada bila u Srebrenici, ni 20 godina poslije sebi nisam u stanju objasniti.
Veza s Alijom
Ipak ste se s borcima 24. divizije našli u Nezuku nekoliko dana prije pada Srebrenice. Ko Vas je tamo rasporedio?
- Sam sebe sam rasporedio. Otišao sam u Komandu 24. divizije, gdje je komandant Sale Malkić smatrao da ja trebam biti s njima, jer je bilo jasno da Ratko Mladić kreće na Srebrenicu. Nažalost, ova divizija bila je loše opremljena, nisu imali materijalno-tehničkih sredstava i svi njihovi napori da tih dana vojnički učine neki korak više bili su limitirani činjenicom da nemaju čime. Sjećam se da smo tada, u panici, privatnim kanalima ostvarili vezu s predsjednikom Alijom Izetbegovićem i tražili da on poduzme nešto da bi ova divizija dobila prijeko potrebno naoružanje.
Ne sjećam se datuma, ali znam da je u Nezuku formirano istureno komandno mjesto, da su tamo bili Senad Kljajić, Šemso Muminović, Velid Šabić, Ethem Omerović Tito, zajedno, naravno, s komandantom Malkićem. Nažalost, nikoga od visokih komandanata niti iz Tuzle niti iz Sarajeva tada nije bilo s nama. Moj jedini zahtjev bio je da se vojnički krene prema srpskim položajima i da ja učestvujem u tome.
Jeste li imali informacije o tome šta se događa s druge strane linije u noći u kojoj je počeo proboj Srebreničana na našu teritoriju?
- Sve je to bilo samo koji kilometar dalje od nas. Čuli smo pucnje na toj strani. Saznalo se da ima dosta ranjenih, iscrpljenih ljudi, ali niko nije mogao pretpostaviti stvarnu situaciju. Znam da je negdje kasno predvečer grmjelo i pala je strašna kiša. Naši borci već su bili duboko prema srpskim linijama. Bila je to noć gdje su smrt i život imali istu vrijednost. Osjećalo se da ljudi kreću prema nama i vladao je užasan strah da pri susretu ne ubijemo kojeg našeg čovjeka.
Sve do dolaska u Hag vjerovao sam da smo mi tu noć zauzeli nekoliko rovova srpske vojske i oslobodili prolaz koloni. Mnogo godina kasnije, u pritvoru u Haškom tribunalu, zločinac Vinko Pandurević ispričao mi je da je on, s obzirom na to da je njegova brigada držala te položaje, u strahu da, kako mi je kazao, "oni tvoji vukovi" ne krenu na Zvornik, naredio pomjeranje linija i, navodno, oslobodio prolaz. Je li ili nije, ne znam ni danas, ali su ljudi ujutro počeli izlaziti prema nama. Kasnije je Šemso s Pandurevićem dogovorio primirje, što je pomoglo da nekoliko hiljada ljudi izađe živo na našu teritoriju.
Prema Vašoj ocjeni, koliko je ljudi izašlo za vrijeme primirja?
- Koliko god da ih je izašlo, moglo ih je izaći još, sigurno, dvije ili tri hiljade da smo imali adekvatnu vojničku podršku 2. korpusa. To i danas, nakon 20 godina, govorim s velikom gorčinom i bijesom. Danima nijednog oficira viših komandi nije bilo ni u Nezuku niti s nama u Baljkovici. Zna se da su prvog dana kada je izvršen proboj došli iz Korpusa, poskidali činove da se ne zna ko su, a ljudi su ih, kada su saznali da su to oni, u onom bijesu htjeli poubijati. Kada je istekao rok primirju i zatvoren koridor na Baljkovici, na srpskoj teritoriji ostali su mnogi naši ranjeni borci, koji su pristizali u grupama.
Da je imao ko tim ljudima pomoći da izađu, danas bi oni bili živi. Mnogi su se, kada su čuli da je zatvoren koridor, vraćali nazad, a onda ih je srpska vojska i policija mjesecima hvatala i ubijala. Da je tada bilo vojničke podrške u ljudstvu i naoružanju, sigurno bi se izvuklo barem još hiljadu ili dvije hiljade ljudi.
Rahmetli Bećir
Zar u želji da pomogne izvlačenju zaostalih iz kolone, a bez podrške vojnih jedinica, nije glavom platio komandant Bećir Mekanić?
- Jeste! I to je još jedna tragična priča Srebrenice. Dok su u danima prije proboja naše jedinice napadale pravac prema Baljkovici, rahmetli Bećir sa svojim borcima napadao je iz pravca Kladnja. Kada je proboj izvršen, stalno su stizale informacije da je u zoni Cerske i Kamenice, najviše na Udrču, ostao veliki broj naših ljudi, da lutaju šumom gladni i izranjavani i on to nije mogao podnijeti. S nekoliko svojih boraca, bez ikakve podrške, krenuo je kroz srpske linije i poginuo negdje oko Vlasenice. Noć prije nego što je krenuo razgovarali smo o tome kako da se uđe u srpsku teritoriju. Bećir je iz okolice Vlasenice, njega je, za razliku od mnogih, boljelo Podrinje.
S ove vremenske distance, smatrate li da bi posljedice genocida u Srebrenici bile znatno manje da je sa strane pod kontrolom Armije RBiH bilo više volje da se pomogne Srebrenici?
- Da budemo načisto: srpska vojska i policija pobile su Srebreničane. Biografije njihove vojne i civilne komande, kao i hiljada njihovih boraca i policajaca, zauvijek će biti obilježene genocidom i zbog toga će sramotu nositi i njihovi praunuci. Ali zbog toga što nisu poduzeli da taj zločin bude manji, mrlja će ostati i na obrazu pojedinih komandanata 2. korpusa i Generalštaba ARBiH.
Komanda 2. korpusa morala je znati šta se dešava, bili su dužni iskoristiti sve svoje resurse da se pomogne izvlačenju Srebreničana, a ne sav teret prebaciti na jedinice 24. divizije, iscrpljene angažmanom na sarajevskom i drugim ratištima i, što je najgore, ostavljene bez materijalno-tehničkih sredstava. Zašto to nije učinjeno, pitanje je za mnoge i vojne i civilne strukture u zemlji. Nažalost, umjesto da oni koji nisu odgovorili svojoj vojničkoj obavezi da pomognu Srebrenici budu kažnjeni, njih odlikuju "zlatnim ljiljanima", i to - kakvog li apsurda - "za uspješno izvlačenje iz privremeno zauzete teritorije Bošnjaka iz Podrinja". Svugdje bi u svijetu komandanti u čijem sistemu rukovođenja i komandovanja jedna divizija bude skoro uništena, kao što je to bilo sa 28. divizijom iz Srebrenice, za to odgovarali. Ako ništa, bili bi smijenjeni po kratkom postupku.
Javljeno je da su mi ubili sestru i njeno tek rođeno dijete. Srećom, bila je to laž!
Znamo da su u danima prije proboja jedinice 24. divizije u tri pravca napadale srpske linije. Šta je tada bilo Vaše zaduženje?
- Znali smo da je haos u Srebrenici, da se naši ljudi grupišu na Šušnjarima i da će krenuti prema slobodnoj teritorij te da je jedina realna putanja kojom mogu krenuti ova prema Baljkovici i Nezuku. Nekoliko dana išli smo u izviđanje teritorije, ali, čini mi se, nije bilo metra prema srpskim položajima gdje nisu bile postavljene mine. Sa mnom je bilo dosta boraca iz Srebrenice i cijelog Podrinja. Kada je stigla vijest da je kolona krenula prema nama, pokušali smo se probiti prema koti Parlog da bismo oslobodili barem dio teritorije za izlazak ljudstva. Trajalo je to nekoliko dana, bili smo pod stalnom vatrom i nismo uspjeli. Dan uoči proboja dogovorili smo se da promijenimo pravac djelovanja i približimo se Parlogu s druge strane. Tako smo i uradili. Taj dan pronijela se vijest da su mi četnici na barikadi prema Kladnju uhapsili sestru koja se tek porodila i da su je, navodno, silovali, a dijete ubili. Bio sam otrovan. Uvečer, oko 22 sata, od novinara sam saznao da mi je sestra ipak živa stigla do Kladnja.
Moje dvije velike tuge
- Nosim u sebi dvije velike tuge. Ona prva i najteža je smrt velikog broja mojih saboraca. Ona druga je što nisam uspio ući u Srebrenicu, a pokušavao sam nekoliko puta. Noć prije pada pilot iz Tuzle bio je spreman čak ukrasti helikopter da me prebaci do Šušnjara i da je desantiram iz helikoptera, ali, nažalost, zbog vremenskih uslova nije mogao poletjeti. Sutradan je već bilo kasno. Posebno me boli i to što su mnogi moji saborci, istinski heroji i patrioti, nakon što su prešli na slobodnu teritoriju, razočarani, bili prisiljeni napustiti BiH. Prema njima su se pojedini odnosili gore nego prema četnicima. A oni su, ustvari, pravi svjedoci istine o Srebrenici - ogorčen je ratni komandant Srebrenice.
Orić - heroj kojeg nisu slušali
Redakcija "Dnevnog avaza" intervju s pritvorenim Orićem objavljuje manje od mjesec prije 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Iako je, naravno, intervju rađen u drugačijem kontekstu i drugim povodom od aktuelnih prioriteta - da Orić bude oslobođen - činimo to upravo zbog činjenice da su mediji u BiH godinama zanemarivali ono što je komandant Srebrenice imao reći u vezi s tragedijom njegovog grada i genocida koji je uslijedio, što je imao reći o golgoti njegove porodice, ali i o njegovom tretiranju u bh. javnosti i u FBiH uopće godinama nakon agresije. Uvijek je to nekako bilo manje važno. Na koncu, sve što se dešavalo, pa i što se danas dešava, u mnogim je tačkama povezano.
Paradoksalno, Orić, kojeg danas, navodno, mnogi žale i slikaju se uzvikujući njegovo ime, trebao je biti pritvoren da bi se danas čuli njegovi stavovi. Iz tog razloga javnosti nudimo njegovu istinu.
