Latinka Perović, ugledna srbijanska historičarka, koja je cijeli život posvetila borbi protiv fašizma i promociji univerzalnih vrijednosti, u intervjuu za „Avaz“ govori o svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Dominantna i neželjena elita“, koju su mnogi ocijenili njenim životnim djelom. 

Govori i o tome koliko ispravno tumačenje poruka koje ovo djelo nosi sa sobom može doprinijeti dugoročnijoj stabilnosti ovih prostora. Perović za kaže da je uglavnom poznavala 13 ličnosti čije je portrete oslikala u svom djelu, a čije su uloge bile ključne za dešavanja u Srbiji u prošlom i ovom stoljeću. 

Dvije strane

- Nasuprot Dobrici Ćosiću, koji u knjizi predstavlja dominantnu elitu, jesu Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Novak Pribićević, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović, koje su prilike u Srbiji pozicionirale kao drugu neželjenu elitu - kaže Perović.

Koliko Vam je vremena trebalo da istražite i ispišite oko 700 stranica knjige „Dominantna i neželjena elita“, koja je već ušla u domove velikog broja ljudi u regionu?

- Radila sam na ovom djelu 15 godina. Počela sam 2000. studijom o Bogdanu Bogdanoviću. Rad na ovoj knjizi nadovezao se na sve prethodno što sam uradila, i bez toga ne bi bilo ni ove knjige. Ona sada struji kroz tu bivšu Jugoslaviju, a i ja sama sam iznenađena tim odjekom na koji je naišla. 

Šta je bila Vaša misao i vodilja kada ste je pisali?

- Ja bih prije svega rekla da je ova knjiga trenutak jednog bilansa. U smislu da je završena istorija Jugoslavije kao države, da je završena istorija komunističkog poretka. Mislim da generacija istoričara koja je sada u snazi stoji pred zadatkom da to objasne i razumiju. A to nije moguće bez temeljnih znanja i nije moguće bez razmišljanja, bez ozbiljne debate koja se ne bi iscrpljivala u nekom verbalnom ratu i vrijeđanju, nego u temeljnim proučavanjima istorije.

Koliko činjenice iz Vaše knjige mogu biti brana sve intenzivnijem rehabilitiranju ideja fašizma, nacionalizma i radikalizma na ovim prostorima?

- To su neki fenomeni koji trajno obilježavaju istoriju i mi se na njih vraćamo. Pokušavamo da damo objašnjenje, da vidimo u kojim vidovima se oni danas javljaju. Jer i to bavljenje antifašizmom, prema mome mišljenju, ima više dimenzija. 

Jedno je nastojanje istoričara i antifašista da na neki način uđu u razjašnjenje s tom revizionističkom istoriografijom. To su ljudi koji su preživjeli jedno vrijeme, učestvovali u njemu vrlo aktivno. Oni ne mogu da se pomire s falsifikatima, s preradom prošlosti. Ali, i kada je riječ o antifašizmu, to nije sloj na kojem se iscrpljuje ta borba protiv revizionizma, falsifikata, laži, koji je ustvari jedna hipostaza toga nacionalizma i tih ratova devedesetih. Nove generacije koje su angažovane u suprotstavljanju fašizmu moraju dobiti odgovore, a i sami ih tražiti, šta je antifašizam u savremenim uslovima, na koji način odgovoriti na izazove jednog krajnje turbulentnog vremena u cijeloj ljudskoj civilizaciji, dakle moraju se tražiti novi odgovori. 

To važi i za nacionalizam i za sve desne ideologije. Potrebno je otvoreno suočavanje i s prošlošću i sa savremenošću, potrebna su njihova uzajamna sučeljavanja da bi mlada generacija mogla da se opredijeli i angažuje. 

Kako danas vidite politiku Srbije prema susjedima, prvenstveno BiH, je li ta priča o „pruženoj ruci prijateljstva“ uistinu prijateljska?

- Uvijek razlikujem politiku države od onoga što se događa u društvu. Država Srbija mora precizirati svoju politiku prema BiH. Ona nastoji da kaže da priznaje suverenitet BiH, ali ostaje otvoren taj problem Republike Srpske. Što se srpskog društva tiče, mislim da je ono mnogo pluralnije nego što to na prvi pogled izgleda i da se ono pomjera s te tačke na kojoj je bilo okovano ratovima devedesetih godina. 

Dolaze nove generacije, razmišljaju, različite su tendencije u društvu i ja putujem po Srbiji, uobražavam da poznajem Srbiju. Mislim da postoje vrlo važna trenja. Na kraju, svijet je jako prisutan u Srbiji i na neku zatvorenost ovdje se definitivno sigurno ne može računati. 

Pitanje NATO-a

Poziv za ulazak Crne Gore u NATO dodatno je aktuelizirao pitanje članstva BiH i Srbije u tom savezu. Kakav je Vaš stav o članstvu u Alijansi? 

- Činjenica je da je većina zemalja oko nas izabrala tu orijentaciju i da taj savez nije prevashodno odbrambeni, nego savez koji podstiče razvoj. Mislim da se region opredijelio za euroatlantske integracije i da je to politika koju podržava, kao što vidimo iz najnovijih istraživanja, i većina ljudi u Srbiji. Naravno, to pitanje pridruživanju NATO-u, zbog bombardovanja, zbog svih tih pitanja o kojima treba raspravljati, nije ovdje dato kao jedan definitivan odgovor, ali mislim da se to pitanje otvara i u Srbiji. 

Recept vitalnosti

Koji je to recept koji Vas, dok gazite devetu deceniju, života čini vitalnim i aktivnim?

- Čovjek se samo treba truditi da učini ono što od njega zavisi. Rekla bih da je to jednostavnost, skromnost u željama i htijenjima, a istovremeno i posvećenost ozbiljnom poslu. I onda ništa nije teško. 

Narodi su našli rješenje i nema povratka natrag

- Istorija i prve i druge Jugoslavije je dramatična, puna napetosti, puna sukoba. Ti su narodi našli neko rješenje danas za sebe na jedan veoma težak način, sa mnogo žrtava. Smatram da su postojeće države nastale na prostoru bivše Jugoslavije našle jedno rješenje za te narode da oni mogu sarađivati, ekonomski, kulturno, da se mogu na kraju povezivati u jednom miru, sa željom da se tu osigura bezbjednost ljudi i napredak svake od tih zemalja. 

Nikakva vraćanja natrag formule koju je istorija potrošila, ja barem, ne zagovaram - kaže Perović.

Autor: S. DEGIRMENDŽIĆ