GORAN BREGOVIĆ: Treba znati biti Sarajlija, nije to za svakoga

Slavni muzičar i kompozitor o karijeri, privatnom životu, rodnom gradu

L.S.R.

Razgovarala: Larisa SARAJLIĆ-RAMOVIĆ

Goran Bregović (66) jedini je muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru. Sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane obišao je cijeli svijet, svira u najprestižnijim koncertnim dvoranama za inozemnu publiku, koja baš i nema veze s našim prostorima.  

Na listi zvijezda s kojima je Brega sarađivao su Igi Pop (Iggy), Ofra Haza, Cezarija Evora (Cesaria), „Gipsy Kings“, Skot Volker (Scot Walker), Sezen Aksu (Setzen)...

Bregović je počasni građanin Buenos Airesa, Atine, Praga, Tirane. Počasni je doktor Univerziteta u engleskom Šefildu, francuske vlasti odlikovale su ga Ordenom viteza umjetnosti... Bio je u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Gremi...

Tri pisma

A prije svega ovoga bilo je „Bijelo dugme“, s kojim je Brega davnih 70-ih godina prošlog stoljeća napravio istinsku revoluciju, nakon koje više ništa nije bilo isto na muzičkoj sceni ovih prostora.

Najveća grupa bivše Jugoslavije svih vremena prestala je postojati 1989. godine, da bi se 2005. okupila zbog tri velika koncerta u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.
Nakon toga Bregović je odbijao svaku mogućnost aktiviranja „Bijelog dugmeta. Uživao je u svom svjetskom uspjehu, a „Dugme“ mu nije bilo ni na kraj pameti.

Kada su se 2014. godine pojavile prve vijesti da će Brega s „Dugmetom“ krenuti na turneju da obilježi 40. rođendan grupe, mnogi su u nevjerici odmahivali glavom. Ali, vijesti su bile tačne. Od juna 2014. Brega uživa u dvije paralelne karijere - s „Bijelim dugmetom“, kojeg je publika s ovih prostora i dalje gladna, i internacionalnoj s Orkestrom za svadbe i sahrane.

S Bregovićem smo se susreli u Beču, gdje je imao veliki koncert s „Bijelim dugmetom“. U ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ slavni muzičar i kompozitor govorio je o „Dugmetu“, rodnom Sarajevu, ploči „Tri pisma iz Sarajeva“, privatnom životu...

Ono što ste rekli da se nikada neće desiti, desilo se. Već drugu godinu Vi ste na turneji s „Bijelim dugmetom“.

- U jednom trenutku sam osjetio da malo gubim vezu s našim terenom. A to mi onda nije dobro. Sve je manje naših ljudi na mojim koncertima. A onda to što ja sada radim je tako daleko od ukusa naših ljudi i nekako mi je to bilo žao. Ovoga puta sam ja zvao menadžera da radimo, nije mene niko zvao. I to da radim kako drugi rade. Ne ono kao što je „Bijelo dugme“ radilo tri velika koncerta, nego kao naši što rade. Sva ta mjesta gdje sviraju. Prije dva-tri mjeseca sam svirao u „Konzerthausu“ u Beču, ali tu naši neće da idu.

Imate dvije vrste publike, našu i stranu.

- Naša publika ima svoja mjesta na koja vole da idu, i ja sada s „Bijelim dugmetom“ idem na ta mjesta. Nekako se osjećam kao na nekom početku, ponovo tražim publiku, moja muzika traži publiku.

I dokle tako, „Dugme" i Vaša internacionalna karijera uporedo?

- Ne znam, neka ide sada neko vrijeme. Sada dotjerujem ploču o „Bijelom dugmetu“ da je izdam. Zove se „Bijelo dugme - Ko ne poludi, taj nije normalan“. Otprilike ovo što sviramo na koncertima.

Hoće li biti novih pjesma na toj ploči?

- Neće biti novih pjesma, ali će biti „Bijelo dugme“ otprilike kako ga ja zamišljam danas.

bregovic

Bregović: "Bijelo dugme“ mi je užitak, jer sam se toga poželio. To smo mi

Ono se, ipak, razlikuje od onoga ranije.

- Razlikuje se dosta.

Radite i ploču „Tri pisma iz Sarajeva“. Očekuje se najesen ili koncem godine.

- To je porudžbina, koju u junu izvodim u Parizu u bazilici Saint-Denis, gdje su sahranjeni francuski kraljevi. To je violinski koncert, koji je pisan u tri manira – kršćanskom, jevrejskom i muslimanskom. Imam troje violinista – Turčina, Izraelku i Urugvajca. Pisan je za francuski Simfonijski orkestar. Na ploči „Tri pisma iz Sarajeva“ će biti tri izvatka iz tog violinskog koncerta od po pet minuta, i bit će jedna gužva pjesama na kojima će biti muslimana, Jevreja i kršćana.

Sarajevo je danas, kao uostalom i uvijek u historiji, aktuelno, da se iz njega pošalje poruka, upravo tri pisma.

- Ja ga ne uzimam kao ime grada, uzimam ga kao metaforu. Sarajevo je metafora za današnje vrijeme gdje je moguće živjeti u slozi, zagrljen i sutradan biti u krvi do koljena. Sarajevo je metafora, Sarajevo nije više samo ime grada. Ako misliš o Sarajevu kao metafori, onda je Sarajevo najbolja adresa odakle bi čovjek mogao poslati ta pisma.

Očekujte li Vi, kad ploča „Tri pisma iz Sarajeva“ ugleda svjetlo dana, da ćete biti prepoznati kao mirotvorac?

- Ne. Nemam ja tih iluzija. To ovi muzičari na Zapadu misle da se može promijeniti svijet s malo muzike. Mi koji smo odrasli u komunizmu nemamo tih iluzija. Ali, dugačak je taj put koji treba osvijetliti da bi svijet bio bolji. Pa sad i najmanje svjetlo je zauhar.

Planirate li promociju „Tri pisma iz Sarajeva“ u Sarajevu?

-  Volio bih, naravno. Možda sa Sarajevskom filharmonijom.

Malo zahtjevniji

Biste li voljeli da Sarajevo upozna to Vaše lice svjetskog muzičara. Ovdje Vas uglavnom poznaju kao „Bijelo dugme“.

- Nema potrebe. Znaš kako, treba znati biti Sarajlija. Nije to za svakoga. U Sarajevu, ako se kur... i ističeš... Sarajevo je mali grad i to ne podnosi. Ko to ne zna, onda on ide iz Sarajeva. Ne bih volio da budem ništa bolji od drugih, ni drugačiji.

Ali bih volio da izvedem, naravno, nešto što sam radio. Svojedobno sam u Narodnom pozorištu izvodio „Liturgiju“, koju je sponzorirao Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), bivši visoki predstavnik u BiH. I bilo je lijepo. To nije nešto što je za veliku publiku, ali mi je drago bilo da sam to izveo u Sarajevu. Volio bih da se i ova „Tri pisma“ izvedu u Sarajevu.

Kako Vam izgleda život u Sarajevu danas?

- Mi malo stariji vidjeli smo svijeta pa smo malo zahtjevniji. Sarajevo je uvijek tako živjelo. Grad u kojem svako svakoga zna, u kome svako svakoga ogovara, i u kome svako svakoga na neki način voli, i na neki način ne podnosi.

Koga Vi ogovarate u Sarajevu?

- Uh, koga stignem.

Imate čitav niz uglednih svjetskih priznanja.

- Imam i sarajevsko.

Neko drugi bi se sa svime time mnogo više isticao, ali Vi ne.

- Ja sam Sarajlija. Sarajlije to ne rade.

Je li sad biti Sarajlija breme ili...?

- Nije, ali ako hoćeš da budeš Sarajlija, onda se ponašaj kao Sarajlija. Znači, ne ku... se mnogo.

Tako slatko

Je li Vam ljepše raditi s „Bijelim dugmetom“ ili s Orkestrom za svadbe i sahrane?

- Volim da nije isto. Ja i ovo moje sviram pet različitih koncerata, ne sviram uvijek isti program. A onda s „Bijelim dugmetom“ se obradujem, jer vidim naše. Ne vidim ja mnogo naše s  Orkestrom. Nažalost ne. „Bijelo dugme“ mi je užitak, jer sam se toga poželio. To smo mi...

Da li Vi kao otac sa zebnjom gledate na globalna dešavanja - situaciju s izbjeglicama, terorističke napade...

- Naravno. Taj klub u Parizu koji je napadnut 200 metara je udaljen od moje kuće. Malo je neprijatno. Neki dan su evakuisali metro, u kojem je bila jedna moja kćerka, vraćala se iz škole. Ali, vjerovatno ćemo se naviknuti na to. To je, što bi kod nas rekli, je... medvjeda u šumi, eto medvjeda na vrata. Ovo će vjerovatno biti poruka bogatom svijetu da ubuduće kad baca bombe, malo pazi šta radi.

Šta Vas pitaju strani novinari?

- Nema mnogo ljudi da uspiju iz tako male kulture kakva je moja. Tako da su ti ekscesi, u toj kulturi, svima interesantni. Nema toga mnogo da je tako izašlo iz malih kultura. I onda pričamo o kulturi. To je Evropa, ali je manje poznata nego neke udaljene kulture, to je neotkriveni dio Evrope. I mi ne znamo ništa o Albaniji, recimo. Kad je Solun bio kulturna prijestonica Evrope, imao sam porudžbinu da pišem muziku za otvaranje i onda sam pozvao razne izvođače s Balkana, između ostalog i pjevača iz Albanije. To je veliko, lijepo, a mi ništa ne znamo o njima.
 
Vi kao da ste se malo smirili. Ranije ste, svako malo, talasali javnost kontroverznim izjavama.

- Vjerovatno neću reći ništa novo - s godinama ti sve manje stvari postaje važno. Kad se sjetim šta mi je sve bilo važno kad sam bio  mlad, sad mi to ne pada ni na napamet. Gledao sam neki dan intervju Toma Džonsa (Jones) i pitaju ga: „Vi i žene“. On je sa svojom ženom otprilike kao i ja, iz njene srednje škole. I kaže: „Mi uvečer tako sjedimo i gledamo televiziju.“ To mi je tako slatko, šta sad ima da se pravi da je mlad. Malo je napravio neku plastičnu operaciju, baš da ne izgleda kao đed. Ali i šteta bi bilo s tolikom energijom da izgleda kao đed. Ali, mi je to tako slatko, kao sav normalan svijet, nema ništa naročito.

Mene od 25. godine zovu šefe

Vi normalno gledate na proces starenje i promjene u životu?

- Znaš šta, ja sam bio star rano, ja sam odmah bio star. Onog trenutka kad su me u „Bijelom dugmetu“ svi počeli zvati šefe, već sam bio star. Kad ti neko kaže šefe, gotov si. Tako da mi to nije ništa novo. Mene od 25. godine zovu šefe.

Trube su sada više rokenrol nego električna gitara

- Trubači su vražiji aparat. Meni sada to emituje jaču energiju nego električna gitara. To je više rokenrol nego električna gitara, to je dobro rokenrol – govori Bregović.

Sad uživam da radim

Neprekidno ste na svjetskoj turneji - ili s „Bijelim dugmetom“ ili s Orkestrom za svadbe i sahrane. Postoji li neki život osim muzike, bine i koncerta?

- Ne. Dugo nisam ništa radio. Sjećaš se tog vremena komunizma, „Bijelo dugme“ je jednom u dvije godine imalo ploču i malu turneju. To je bilo sve. Sad radim, sad uživam da radim. Kao sav normalan svijet.

Možda bi „Bijelo dugme“ baš ovako izgledalo i da nije bilo pauze

- „Bijelo dugme“, da je ostalo zajedno, ne bi nikad bilo isto. Kad pogledaš tih devet ploča „Bijelog dugmeta“, vrlo malo ćeš naći od prethodnog na sljedećoj ploči. E, sad zamisli da u ovoliko dugo vremena, gdje se sve promijenilo, jedna država nestala, u međuvremenu cijela industrijska revolucija..., „Bijelo dugme“ ostane isto. Taman posla. Možda bi „Bijelo dugme“ baš ovako izgledalo i da nije bilo pauze - govori Goran Bregović.

 

NA VRH

Podijeli članak na