Rinko Golubović: Penzionerski dani mu i ne protječu mirno

INTERVJU

Rinko Golubović za ''Dnevni avaz'' o karijeri, kolegama, zdravlju: Od penzije ne bih mogao preživjeti

Razgovarala: Edina BAKIĆ
24.06.2018 07:13
A
A
A

Rinko Golubović (68) je jedno od naprepoznatljivijih TV lica na novim prostorima. Okušao se u gotovo svim TV sferama - od voditelja i urednika informativnih emisija do emisija revijalnog karaktera. Iako je diplomirao geografiju u Sarajevu, novinarstvo je bilo i ostalo njegova sudbina.

Penzionerski dani mu i ne protječu baš mirno. Angažiran je na Radiju Slobodna Evropa, a uz to priprema i neke druge projekte.  Naš poziv Golubovića je zatekao u Hrvatskoj, gdje se odmarao na obalama Jadrana.

Odmah na početku razgovora govori nam da od penzije ne bi mogao preživjeti, pa mu svakako dobro dođu dodatni poslovi. U intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio je o novinarskoj karijeri, kvalitetu današnjih televizija, ali i novinara, a otkrio nam je kako ga i zdravlje služi...

 Mali broj

- Imam osjećaj da radim mnogo više nego prije odlaska u penziju. Bavim se dosta i nekim projektima, nedavno sam završio rad na jednoj velikoj TV seriji koja će najesen biti premijerno prikazana. Serija se sastoji od 14 epizoda, a govori o historiji Bosne i Hercegovine. U posljednje vrijeme sam imao nekoliko ozbiljnih ponuda za radio i televiziju, ali sam ih odbio, jer nije mi potrebno potvrđivanje u ovim godinama. Također, radim i s mladima non–stop, ali s onima koji pokažu interes. Inače, danas je mali broj mladih koji žele da rade na samoobrazovanju i nadogradnji – ističe Golubović. 

 Ispašta li zdravlje zbog tolikih obaveza?

- Sve u svemu, zadovoljan sam, iako mi za takve stvari treba energije. Brzo mi ponestane snage pa poželim da se odmorim.  Nedavno sam radio kompletne pretrage i doktorica mi je rekla: „Vi se previše zezate s tim vašim zdravljem“. Bila je vrlo zabrinuta, jer sam imao neke simptome, a nakon nalaza ipak je sve bilo dobro. Svašta sam prošao kada je zdravlje u pitanju, doživio sam infrakt i dvije teške operacije abdomena, ali dobro sam. Pod kontrolom sam, uzimam lijekove, čuvam se koliko mogu, družim se, ali eto, hvala Bogu, i radim... Valjda me sve to i drži.

 Pratite li danas TV programe i kako biste ih ocijenili?

- Generalna ocjena ne može biti dobra. Nemoguće je da u zemlji koja ima tri miliona stanovnika imamo 156 radio-televizijskih centara. Da bi se popunili ti centri, potreban je kvalitetan kadar, a voditeljski, spikerski, novinarski kadar ne nalazi se baš na ulici. Naravno, ima dobrih programa, ali prvenstveno ima dobrih autora i emisija, pa i voditelja, ali ne u mjeri koliko bi to trebalo. Mladi novinari ulete brzo pred mikrofon, kameru, napišu nešto nabrzinu, a nisu imali adekvatnu obuku i oni su kao leptir, traju jedan dan. Naravno, ima i onih koji su, čini mi se, itekako na dobrom putu. Inače, šaram na daljinskom upravljaču i kada nekoga uočim, zadržim se, budem zadovoljan, ili ne njegovim vladanjem materijom. Osnovni zadatak, pogotovo u političkim emisijama, je da ti vjeruje onaj koji te gleda i sluša.

 Privatnost ljudi

 Šta ste to posebno naučili u karijeri?

- Bio sam od 1995. do 1999. u Kanadi i tu sam mnogo naučio. Ustvari, naučio sam četiri stvari koje je na Zapadu nepristojno pitati, a to su: ideš li u crkvu odnosno džamiju, za koga glasaš, kolika ti je plata i četvrto s kim spavaš u krevetu. A kod nas je na prvom mjestu i najvažnije da saznaš te četiri stvari, zato smo dosta daleko od zapadnjačke kulture koju, na kraju krajeva, ne moramo primjenjivati, ali trebamo biti dosta tolerantni i manje zadirati u privatnost ljudi.

Nacija nam ne smije postati profesija

- Sjećam se, uoči ovog posljednjeg rata bio je MESS festival i mi smo sjedili nakon neke predstave s glumcima, rediteljima, a s nama je tada bio i beogradski čuveni glumac Ljubo Tadić. Bio je veliki pacifista, protiv svih ekscesa, ratnih poziva. Tada je rekao: „Mlada gospodo, jesam Srbin po rođenju, ali nisam po zanimanju“. Ta mi je rečenica i dan-danas moto za sve predstavnike bilo koje nacije i jasno je da ti ne može biti zanimanje ono što si po rođenju. Tako je i u novinarskom poslu, nacija nam ne smije postati profesija – kaže Golubović.

Najvažnije da vam vjeruju

- Ranije se nije moglo lako izaći pred kameru i uzeti mikrofon. Svako ko nije zadovoljavao određene kriterije nije mogao da se pojavi u javnosti. Najvažnije je da vam neko vjeruje – govori Golubović.