Bosanskohercegovački umjetnik i profesor Mensud Kečo (61) u Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića u Sarajevu otvorio je svoju izložbu. Riječ je o ciklusu skulptura pod nazivom “Sagorijevanje”, kojim nastavlja tematizirati posljedice ratnih stradanja. Skulpture će biti izložene sve do kraja avgusta.

Kečo nam je intervju zakazao upravo u Bošnjačkom institutu, a razgovor s umjetnikom, čija karijera traje više od 40 godina, protekao je brzo u ugodnoj atmosferi. Govorio nam je o aktuelnoj izložbi, tematici, problemima u društvu i kulturi te o supruzi Ameli Hadžimejlić-Kečo, kao i o njihovoj djeci.

 Crtač i slikar

- Izložba će biti postavljena do avgusta, a to je značajan period, posebno zato što je ljeto, a tada mnogo ljudi dođe u Sarajevo. Značajan je i prostor, izvanredna lokacija koja ima svoju posebnu priču, kao i težinu. Ponosan sam što izlažem ovdje. Pružena mi je prilika da pokažem šta sam radio u posljednje dvije godine, o čemu sam razmišljao i da vidimo u kojem će pravcu sve to da ide – kaže Kečo.

 Izložba se zove “Sagorijevanje”, a tematika su ratnja stradanja, bol...

- Inicijalna ideja jeste vezana za stradanje, za ono što smo doživjeli na ovim prostorima. No, mislim da je tema malo univerzalnija. Koliko god da tu ima emocija vezanih za izgubljena djetinjstva i članove porodica i ratna stradanja... Sve ono što je rađeno i vezano za taj period mislim da je preslikano i u današnje doba. Jedinke i svi mi ostajemo na neki način sami sa sobom, svi imamo svojih problema, tegoba, gubitaka... Ovo se odnosi ne samo na ratna stradanja i rat nego i na današnje doba.

 Inače ste i crtač i slikar. Možete li napraviti paralelu između radova na papiru i skulpture?

- Ta je razlika samo u mediju, odnosno materijalu s kojim čovjek radi. Po vokaciji sam prvo crtač pa slikar, a tek na kraju skulptor, mada skulpturu najviše radim posljednjih godina. Svi ti mediji i materijali imaju svoju težinu i načine i može se pokazati ono što čovjek hoće da prezentira. Jednostavno, nekad su nam neki materijali bliži i lakše se izraziti. Meni je u ovom ciklusu bilo mnogo lakše da se izrazim u formi skulpture. Mislim da je upečatljivije.

 Sjećate li se onog momenta kad ste sebi rekli: “To je to, ovim se želim baviti”?

- Naravno. Bio sam klinac. Uvijek sam volio crtati i slikati. To mi je bilo u mom vokabularu. U šestom razredu osnovne vidio sam u “Malim novinama” članak o Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti. Tada sam prvi put vidio da u Sarajevu postoji Umjetnička škola, koja traje pet godina. Jednostavno sam rekao: “U tu školu ću ići.” Hvala Bogu pa sam tako i uradio.

 Mislite li da umjetnost zaista može ukazati na probleme i popraviti ih?

- Zadaća umjetnosti je, između ostalog, da ukazuje na probleme i da pokušava nešto promijeniti. Ali, gledajući kroz historiju, umjetnost nikad nije baš uspjela nešto promijeniti. Činjenica je da je vrlo rijetko ukazivanje na probleme imalo odjeka na onim mjestima gdje je trebalo. Ali, ako ništa drugo, sigurno je da je umjetnost ta koja pomaže da se lakše neke stvari prevladaju i, vrlo često, u sebi samima. Ali, što se tiče same ideje da će se u društvu nešto promijeniti u smislu da kultura utječe na to, to je, nažalost, veoma teško, posebno kod nas.

Hoće li budućnost biti više naklonjena umjetosti?

- Mi smo sada, realno, dotakli dno. Ne samo likovnjaci nego komplet kultura. Sad se jedino treba nadati da sve to ima uzlaznu putanju da ide nabolje. Nadam se, jedino me malo strah da nema još blata ispod tog dna pa da dublje ne zaglavimo. Mislim da bismo u narednom periodu morali nešto učiniti, biti složniji...

Može li se danas preživjeti od ovoga što Vi radite?

- Možda ima nekoliko ljudi koji od toga mogu živjeti. To su ozbiljni umjetnici, mada ne mislim da sam ja neozbiljan, daleko od toga. No, to je zaista rijetko i onome ko može da živi od toga, posebno od likovne umjetnosti, ja mu čestitam. Ja, da ne radim kao profesor, teško da bih mogao preživjeti. Nažalost, živimo u takvim vremenima i okolnostima, ali šta je, tu je. Naše je da radimo.

 Garaže, podrumi...

 Većinu vremena provodite u ateljeu u Fojnici?

- To su radionice gdje ja radim. Ljeti radim vani po garažama, ispod streha, u podrumu... Naravno da imam centralni prostor gdje mi stoje radovi i gdje najviše vremena provodim. Da nemam mogućnosti i tu širinu, teško da bi se moglo nešto ozbiljno napraviti. Najveće mi je zadovoljstvo skloniti se u Fojnicu, u taj neki mir, i raditi ili ne raditi. Nekad dođe čovjeku i da se odmori, mada je to rijetko.

 I Vaša supruga je u svijetu umjetnosti. Kako izgleda brak dvoje ljudi koji su u istom poslu?

- Vrlo jednostavno. Svako radi svoj posao, ne miješamo se jedno drugome. To je jedini način kako može to da egzistira. Onog trenutka kad se počne miješati bilo ko u njegov vlastiti posao, odnosno umjetnost i razmišljanja, onda od toga nema ništa. Jednostavan je princip. Svako svoje mora raditi neovisno o drugoj osobi.

Troje djece

 Imaju li Vaša djeca afiniteta prema umjetnosti?

- Kćerka ima. Najstariji sin je završio Akademiju i sada je vani. Kćerka ima smisla, ali ona sada pohađa gimnaziju. Vidjet ćemo hoće li htjeti dalje i šta će i kako će. A najmlađeg sina to apsolutno ne zanima. Tako da sam ja vrlo sretan zbog toga. Sretan sam i zadovoljan da se dijete ne pati u životu. Neka bude neki inžinjer ili nešto slično...

 Nermine, dođi...

Mensud Kečo autor je i skulpture “Nermine, dođi...”, koja je postavljena u Velikom parku u Sarajevu, a koja podsjeća na stradanja i genocid u Srebrenici. Kečo kaže da je katastrofalan odnos Grada prema tom djelu, koji je trebao biti poklon Grada Sarajeva Srebrenici kada se obilježavalo 20 godina od genocida.

- Trebala se prebaciti u Srebrenicu. No, do toga nije došlo. To ovi iz Gradske uprave znaju zašto. Čudno je to da sam ja u šest mjeseci dva puta poslao dopis gradonačelniku Abdulahu Skaki da me primi na razgovor da vidimo na koji ćemo način to riješiti. Nažalost, skulptura nije bila predviđena da stoji vani, počela je polako propadati. No, pola godine nisam dobio nikakav odgovor –ističe, između ostalog, Kečo.

Kako su se nekad radovi otkupljivali

 Je li ovako bilo i kad ste Vi odrastali?

- Problema je uvijek bilo i u kulturi i u umjetnosti. I vani je bilo problema. To je činjenica. No, ti su problemi bili mnogo manji. Dok sam još išao u Umjetničku školu sedamdesetih godine, na samostalne izložbe mojih profesora dolazili su predstavnici iz općina, radnih organizacija, fabrika i uvijek se otkupljivalo po nekoliko radova. Bila je, zaista, rijetkost da na izložbi nije bilo otkupa. Prema tome, ako se napravi samostalna izložba i otkupi se jedan, dva ili tri rada, znači da ima smisla. Čovjek nekako može da živi i preživljava i da nastavi svoj rad.