NTERVJU Fra Ivan Šarčević, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu

Politika je uspjela obezvrijediti i Božiji zahtjev za poštovanje drugih i iskazivanje milosti

Razgovarala: Senka KURT
08.07.2018 20:44
A
A
A

Prije 200 godina, u Banjoj Luci je rođen je Ivan Franjo Jukić, bosanski franjevac, prosvjetitelj, etnograf, pjesnik i književnik...  

Bio je pokretač jedne od prvih svjetovnih škola u BiH, osnivač prvog književnog časopisa „Bosanski prijatelj“, „Zemljopis i poviestnica Bosne“ dugo je smatran najznačajnijim djelom za izučavanje historije i geografije Bosne. Zagovarao je slobodu, ljudska prava, pisao pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak, isticao bezgraničnu ljubav prema Bosni i bošnjaštvu. Ostavio nam je u naslijeđe velika djela, misli i ideje.

Zašto Ivan Franjo Jukić ne odgovara ni Hrvatima ni Bošnjacima ni Srbima

No, obljetnica Jukićevog rođenja neće biti obilježena ni u školama, ni na univerzitetima, muzejima.

Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivan Šarčević u intervjuu za „Dnevni avaz” kaže da je bila jedna priredba, a za kraj godine naučni skup o Jukićevom djelu. I to je sve.

- Mislim da Ivan Franjo Jukić nije upotrebljiv za današnje glavne kreatore politike i javnog mišljenja. Ako gledamo naše podijeljeno društvo, Jukić ne odgovara Hrvatima zbog svog bosanstva, bošnjaštva, ne odgovara ni Bošnjacima jer je Jukićevo bošnjaštvo drugačije od ovog danas aktualnog. Jukić unutar ilirstva govori o cjelini BiH, što opet ne odgovara Srbima - pojašnjava fra Ivan Šarčević zašto smo se tako lako odrekli i predali Jukića zaboravu.

Velika djela nam je ostavio fra Ivan Jukić, velike ideje, dobre, mnoge bi se njegove lekcije danas trebale ponoviti. Zašto je Ivan Franjo Jukić za Vas važan?

- Meni se danas važnima čine dvije stvari - jedno je prosvjetiteljstvo i kulturna razina njegovog djelovanja i, drugo, recimo tako, obrana ljudskih prava. Sav njegov angažman u školstvu, u izdavanju prvog bh. časopisa, u njegovom osnivanju škola za sve konfesije, njegovi putopisi, nastojanje da se tiskara ovdje otvori, skupljanje narodnog blaga, sve to je iznimno važno. Isto tako, važno je i značajno to pismo, njegove želje i molbe sultanu Abdul Medžidu, u kojem Jukić traži ljudska prava, prije naših današnjih ustava. Traži da niko ne bude privilegiran, da budemo svi jednaki pred zakonom.

Insistirate i na tome da fra Jukića treba cijeniti i zbog ideje poznavanja vlastite zemlje i prošlosti bez isključivanja.

- Da, to bi podrazumijevalo da se danas sva naša povijest barem poštuje, da se istražuje. To je nama Jukić ostavio. I da se pod građanskim ne podvlači hrvatski, bošnjački i srpski nacionalizam. Da građansko ne bude utopljeno, nego da doista budu individualna prava.

Jukić je, možda uopće u bosanskom franjevštvu, jedna od najzanimljivijih ličnosti, pojedinac kojeg nisu razumijevali u svojoj zajednici, ali radio je s takvim žarom i uvjerenjem, neshvaćen. I tako je nastradao.

Prije 170 godina Jukić je napisao kako se Bošnjaci trebaju probuditi, trgnuti iz dugovječne nemarnosti, početi učiti, čitati, osloboditi se predrasuda, iz tame neznanja izvući istine na svjetlost... Poražavajuće, ali sve te naše slabosti zapravo su konstanta.

- Dvije stvari označavaju Balkan - zlopamćenje i mišljenje o našem suprematizmu. Mi mislimo da smo obrazovani, kako mi nešto već znamo i poznajemo, kako je s nama i s našima došla kultura, a živimo u prilično devastiranoj sredini, u politički nezreloj sredini, u duhovnom primitivizmu. Mislim da se to odnosi i na vjeru. Ne samo da zastrašujuće neznanje vlada o drugima, makar se krili iza tolerancije, ali vlada jedno nepoznavanje sebe samog, svoje povijesti i svoje vjere. No, kako je rekao Jukić za svoje fratre, ovdje je najljepše raditi ništa i pri tome se praviti pametan.

Ovdje je najbolje da ništa ne rade političari, religijski ljudi, novinari, profesori. Zato mi stojimo vrlo loše i, bez obzira na tehnološki razvoj, nalazimo se u Jukićevom vremenu u tom smislu.

Ništa ne znamo sami o sebi, a kamoli o drugima. Kako to?  

- Zato što mi živimo spoznajni solipsizam, zadovoljni smo. I ne samo da smo zadovoljni u svom neznanju, već smatramo da je prava sreća da se zatvorimo. Ima tu i straha. Ni politika, ni obrazovanje, ni religija ne odgajaju ljude za otvoreni identitet. Sve su to identiteti straha. Plašimo se da ćemo saznanjem o drugome izgubiti nešto svoje.

Zašto nam se dogodilo getoiziranje

Ko odgaja te naše identitete?

- Roditelji su previše delegirali druge institucije za odgoj, pa imamo ovu informatičku ulicu, informatičku jaliju, anonimce, mrzitelje duha. To onda majstorski koriste političari, pa su makijavelistički uzor političara, prijevaru, varanje i šverc podigli kao model vođenja ljudi i društva. Nama ne nedostaje samo obrazovanje, nego i odgoj. Naše su se institucije bazirale na obrazovanje bez odgoja za humanost, izgradnje čovjeka kao slobodne i misleće osobe, osobe koja kritikuje i samokritična je. Hoćemo stručnjake, a ne odgajamo ih.

 Fra Jukić je ljubav prema Bosni platio skupo, izgnanstvom. Vidite li danas među nama nekoga ko je spreman platiti svoju ljubav, ne samo prema Bosni nego prema bilo čemu što ima društvenu vrijednost?

- I danas ima takvih ljudi. Istina, nema ih puno, oni su društveno izolirani. Nema možda te vrste fizičkog progona, ali ima duhovni, tzv. društvena smrt. Danas je prisutna autocenzura.


Ima autocenzure i u crkvi?

- Naravno. I crkva je ljudsko društvo. Tu ljudi dolaze jer su pozvani od Boga, ali je ona ljudska i nekada se pretvara. Unutar religijskih zajednica prisutna je često tzv. politička religija. Tako da se tu događa da budu isključeni i od crkve izolirani ljudi baš koji iz Evanđelja kritiziraju političku religiju. Dok istodobno mjera stvari postaju oni koji su uz vladajuće.


Ne mogu ne spomenuti i taj, rekli bismo danas, rad na terenu fra Jukića, putovanja, njegova zapažanja, odlazak u svaki kraj Bosne. Danas se zatvaramo, ograničavamo, postajemo „centrični“.

- Čitav svijet se s jedne strane miješa, ujedinjuje, globalizira, pluralizira, a i istodobno vidimo regionalizacije, partikularizacije i individualizacije. Kod nas se dogodilo i to da je nekadašnja ideologija, jedna partija, kult ličnosti zamijenjena jednom nacijom, čistom državom/entitetom/kantonom, te također jednom partijom, jednim vođom.

Zašto nam se dogodilo getoiziranje? Treba uvažiti cjelokupne procese, ali i činjenicu da je ljudima gotovo prirodno da se boji stranoga. Pa i odnos prema Bogu, ima tu tajnu straha. Političari su majstori koji su na vrstu prirodnog čovjekovog straha od drugoga nadogradili i strah od kulture i identiteta. A u biti kultura bi trebala biti ona koja mijenja naturu, ali je ne poništava, trebalo bi, dakle, da se ova ksenofobija pretvori u ksenofiliju. Ako se ne kultivira odnos prema drugome, onda ćemo tonuti sve više u geta. Uspjeh ovih vladajućih politika je i što je došlo do sukoba unutar istih etnija.

Kad je zafalilo stranih, počeli smo izmišljati domaće neprijatelje?

- Tako je! Možda je i najveći neprijatelj danas tzv. unutarnji neprijatelj. Ljudima su puna usta patriotizma i domoljublja, a ne poznaju svoje, a kamoli druge. Mi živimo tu kulturu nesolidarnosti, neotvorenosti, straha od drugoga. Jako je puno forsiran strah i ta ugroženost.

To je i razlog zašto ste se odjednom povukli, prestali aktivno učestvovati u političkom životu, komentirati, iznositi javno svoj stav?

- Jedan je razlog određena vrsta umora, drugi je da sam i ja, a i da su i drugi rekli gotovo sve, a treći nemaju dovoljno snage, a ima izazova. Ja se nikada nisam okoristio politikom, nisam bio u visokoj politici zbog pozicija. Bavio sam se tehnologijom vlasti i politike. Mene je zanimala politika kao ljudska djelatnost iz perspektive vjere, teološki pristup, što sam smatrao da nedostaje ovdje. Smatrao sam da sam kao teolog obvezan da se bavim politikom kao tehnologijom vlasti, ne da bih pristao uz stranku, nego razotkrio koliko mogu. Ne želeći da se poredim, ali moram reći, to je Isus radio, razotkrivao mešetarenje, socijalnu neosjetljivost bogatih ljudi.

To se ovdje ne traži, pogotovo se ne traži svećenik koji razotkriva. Dapače, nekako se smatralo, koliko god pogrešno, da su teolozi tu da prikrivaju.

- To je ta sakralizacija politike, kako kaže prof. Dino Abazović. Smatram da je politika uz moj poziv učitelja, liječnika, iznimno častan posao samo kad ga rade časni ljudi. Politika je istodobno poziv velike kušnje - novca, častohleplja, srebrorublja, lijenosti, oholosti iznad svega.

Zanima me šta će tzv. bošnjačka patnja proizvesti u budućnosti

 Čini mi se da bi Vam to razotkrivanje i bilo oprošteno da ste razotkrivali šta se dešava kod Bošnjaka i Srba, ali Vi ste razotkrivali i „svoje“.

- Nisam se bavio osobama koje vode hrvatsku politiku. Govorio sam o političkom makijavelizmu. I danas su otvorena pitanja koja želim javno postaviti. Želim da mi se objasni ta transformacija. Dragan Čović pripada toj garnituri političara koje su prihvatili crkva i nacionalisti, a u biti su bili komunistički ostatak. To su ti političari koji uzimaju opremu drugoga, postaju sluge tuđih politika. Ja nemam personalnih razloga, imam nešto protiv nositelja određene politike moga naroda, ali nisam imao želju da sjednem na njegovu fotelju. U određenome smislu, poštujući funkciju i političko djelovanje, Čović i ja smo u istom prostoru, imamo isto - on glasače, ja vjernike i ja se, naravno, ne slažem kuda on to vodi. On pretendira, a to je pogreška i crkvenih ljudi, da određuje gdje ja mogu govoriti misu, a gdje ne.

 Niste optimistični kada je budućnost ovog našeg regiona u pitanju. Prema Vama, ovo je možda samo predah od naših sukoba.

- Nisam zanesenjak ideja i mišljenja koji kažu da smo dosegli vrhunac povijesti. Polazim od jednostavnih povijesnih činjenica, poslije velike klaonice u Prvom svjetskom ratu rekli su da neće više biti rata, pa je bio Drugi svjetski rat. Pa su nam se na sastavnicama Evrope desili osvajački ratovi, brutalno preseljavanje naroda. Ja se trajno pitam u sebi samome kamo se smješta tolika nepravda? Kamo?!

Kamo će u budućnosti i u što će se pretvoriti tolike traume, ne samo Srebrenice? Uzmite srpsku traumu napuštanja svog Sarajeva, nemogućnosti da priznaju da je tu sudjelovala vlastita politika. Kamo će trauma tih ljudi koji su izbačeni iz svog grada? Kako će reagirati ljudi na sve patnje, posebno oni koji su izgubili svoje bližnje? Mene zanima kad ovaj svijet krene nekim smjerovima kamo će sada ta patnja, koju definiram i kao zlopamćenje, otići, smjestiti se. Mene zanima pogotovo šta će tzv. bošnjačka patnja proizvesti u budućnosti. Pitam se zato šta će iz toga biti.

Pa šta će biti?

- Ne znam. Sklon sam određenoj vrsti pesimizma prema onome kako sada stvari idu. Iza rata su ostale strukture, institucije, pojedinci koji su vodili rat, u duhu institucionalnog zločina odgajaju se ljudi, umjesto na Kristovom, okajavamo grijehe na oltaru domovine.

Mi živimo moralnu nekapacitiranost, moralno smo slabiji nego poslije rata, kad nas je pokretala nada i čestitost, izgradnja zemlje i nekakvog zajedničkog života. Za mene zajedništvo nije varanje i maska, nego stvarni suživot, poštivanje. Zastrašujuće je da ono što je vrijedno više nema značaja kod nas. Uspjeh politike je, a tome smo doprinijeli i mi, crkveni službenici, da smo obezvrijedili i ono što je Božiji zahtjev, poštovanje drugih, iskazivanje milosti.

Političari uređuju sve od crkve do kioska

Nerijetko se danas čuje kako su neki od nas preko noći postali „veliki vjernici“. Kako se to postaje? Je li moguće?

- Moguće je. U toj našoj tranziciji iz jednog u drugi režim, koga je najviše nestalo? Komunista i ateista. Onda je politika preuzela sve, od uređenja zemlje, preko obrazovnih i crkvenih institucija, do toga ko će raditi u kiosku. Kod nas su politički mešetari uspjeli da svoju sudbinu vežu za sudbinu naroda. To je najveća teška posljedica. Stvorene su grešne strukture. Mi smo strukturalno zabrazdili. Mi smo iščašeni. Nisam za nasilje i revolucije, ali ne znam do kakve promjene mogu doći. Getoizirali su i ljudske sudbine.

Poništen je i komšiluk

Kako objašnjavate da među sva tri naroda zapravo pred izbore zašuti i glas i stomak i prazan novčanik, a probudi se strah i pojača nacionalni identitet?

- Određenje Balkana je zlopamćenje. Za gotovo sve moje nesreće kriv je onaj drugi. Kako se sabrati, doći samom sebi, pogledati se u oči? Kad će Bošnjaci shvatiti da se trebaju odlijepiti od osmanofilije, turkofilije? Taj povijesni model, baš kao i austrougarski, je prošlost. Mi moramo tražiti nove modele. Kako Hrvate vratiti u BiH da ne budu duhovno iseljeni u Hrvatsku? Ova je politika, a što je meni deprimirajuće i zastrašujuće, uspjela poništiti među malim ljudima ono što se u filozofiji zove etika gostoprimstva, a to je kod nas komšiluk. Tako ispada da se sve što nije tvoje, naše, smatra, ne samo opasnošću nego zlom koje od sebe treba otjerati. Politika je uspjela ući u primarnu bazu života, to narušiti. Mislim da zato dio onih koji odlaze iz BiH bježe jer su poniženi u dostojanstvu.