viber share whatsapp twitter facebook

INTERVJU Prof. dr. Mirsad Kacila, kandidat SBB-a za Parlament FBiH

Teško mi je čuti da smo zemlja koja tone, a ne mora biti tako

Doktor Mirsad Kacila, kardiohirug, odlučio je višedecenijsko znanje iz kardiohirurgije, iskustvo stjecano u BiH i Evropi, pokloniti svojoj zemlji baš na Dan nezavisnosti.

Ovih je dana, kako i sam priznaje, napravio još jedan veliki korak u životu. Na listi Saveza za bolju budućnost kandidat je za Parlament FBiH. Tako se, kaže, ostvaruje njegov životni san.

Dvije bebe od šest i sedam mjeseci bile su prvi pacijenti u martu ove godine otvorenog Centra za srce u Sarajevu.

U Centru za srce, smještenom na desetom spratu Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“, operirano je već 400 pacijenata. Radi u najsavremenijim uvjetima, sa sjajnim timom, najnovijom opremom, gdje je pacijent na prvom mjestu.

 Ostvaren je jedan životni san, pravim novi korak

Operacije su besplatne, osim manjeg broja neinvazivnih procedura, pregleda, koje ne pokrivaju zdravstvena osiguranja ili Centar još nema ugovore.

- Mi trenutno imamo ugovor s Federalnim zavodom zdravstvenog osiguranja. Tu saradnju mogu okarakterisati kao relativno zadovoljavajuću, ponajprije i zato što smo ušli u budžet. Međutim, svakako ćemo insistirati na nekoj ravnopravnosti kada se govori o privatnim i javnim centrima u Sarajevu, Tuzli, Mostaru. S obzirom na veliki broj pacijenata koje imamo, tražit ćemo da budžet i sve što možemo dati građanima bude veći.

Možemo li reći da je Centar za srce ostvarenje Vašeg životnog sna?

- Iskren da budem, ovo je možda dio mog sna. Drugi dio mog sna trebao bi biti ovo što tek slijedi, zbog čega sam napravio korak zbog kojeg se mnogi pitaju zbog čega politika. Znam da ćemo pričati o tome, ali, evo, na početku, želim doprinijeti, koliko je god moguće, uređenju zdravstvenog sistema u FBiH. To je, također, san.

Između mogućnosti da karijeru nastavite na Zapadu i toga da se vratite ovdje i krenete, slobodno bih rekla, od početka, logično je pitati zašto ste se odlučili vratiti. Nije to lako...

- Vjerujte da nije. Tu je bilo toliko administrativne borbe, borbe s različitim interesima, borbe sa stvarima koje nisam znao ni prevesti, nisam im znao ime. Da priznam, često nisam ni htio znati o čemu se radi. Zašto sam se odlučio vratiti? Dugo sam proveo u zapadnoj Evropi, radio u dva vrlo poznata svjetska centra, kada je riječ o tretiranju bolesti srca. Nakon toga sam se, po dogovoru s kolegama iz Njemačke, vratio u Sarajevo da pomognem kolegama u razvoju kardiohirurgije u KCUS... Ovaj centar je slijed u životu čovjeka koji je želio ispuniti svoje snove, da pokušam provesti ovdje nešto što nije moglo nigdje drugo. Jedan od prioriteta u Centru je otvaranje vrata mladim ljudima. Odlučio sam se za Sarajevo, jer mi je tu cijela familija, jar sam rođen ovdje. Ja, jednostavno, neke stvari, koje nisu vezane samo uz zdravstvo i medicinu, teško podnosim. Živim, radim i starim u gradu u kojem nismo u mogućnosti da kupimo jedan novi autobus, napravimo finu fontanu, imamo uređen park. To su stvari koje me bole. Možda mogu dati svoj doprinos i pokazati da se ipak može.

 Kada ste već to spomenuli, postoje li dani kada sebi kažete da ste trebali ostati tamo gdje je komotnije, bolje, sređenije, bolje obrazovanje za djecu, sigurnost, sistem...

- Iskreno, postoje. Ta dilema uvijek je prisutna kod ljudi koji imaju mogućnosti biti i tamo i ovdje. No, kad govorimo o djeci, o obrazovanju, moram spomenuti da smo supruga i ja pokušali napraviti ovdje jedan mikro svijet, koji će omogućiti ne samo našoj djeci, ali i drugima da polako rastu s nama. Moja supruga i ja imamo stotinjak uposlenih. Ona je osnovala prvu njemačku internacionalnu osnovnu školu, koja je pod direktnim nadzorom njemačkog ministarstva kulture i obrazovanja, ima dobre veze s Njemačkom, ima puno djece koja pohađaju tu školu. I moja djeca su tu. Na neki način smo pokušali da ovdje napravimo i pravit ćemo i dalje taj dašak nečega što mislimo da je dobro, da može biti od koristi ne samo meni, mojoj porodici, nego i drugima.

Zašto to radite?

- To sam ja, to je taj neobjašnjivi entuzijazam, kada govorimo o Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Ja sam cijeli rat proveo u Sarajevu, dobitnik sam više od sedam odlikovanja tokom rata, radio sam kao mladi ljekar, specijalizant hirurgije, obišao sve ratne bolnice. Danas to ne spominjem, ne volim puno pričati o tome, jer mislim da je to, nažalost, izgubilo neki smisao.

 Ne volite govoriti o tome zato što je riječ o prošlosti?

- Pa tako! Mislim da se treba okrenuti budućnosti. Svi imamo našu prošlost, ona je naša, to je moje, naše bogatstvo, to nam niko ne može oduzeti. To što sam prošao u ratu je moje! Nakon rata skoro deceniju sam radio vani, vratio se i mislim da treba gledati samo u budućnost. Ovo što se danas dešava nije dobro!

 Kakvo je zdravstveno stanje nacije? Jesmo li zdravi ili, što bi jedan Vaš kolega rekao, nema zdravih samo nepregledanih?

- Ako se povuče neka linija, naročito kada govorimo o patologiji kojom se ja bavim, nažalost, moram reći da stanje nije baš najbolje. Imamo najviši procent populacije koja umire od kardiovaskularnih oboljenja. Ona je prešla već 50 posto. To znači da polovina onih kojih umiru, umiru od bolesti koje su vezane uz kardiovaskularna oboljenja. To je veoma mnogo, u poređenju sa svim ostalim evropskim zemljama.

Ovdje nova rješenja teško prolaze

Zašto je tako?  

- Očigledno, higijensko-dijetetski režim, enormno visok stres. Svi su u stresu, grču, pod nekom političkom presijom, šta će biti ako bude...

Hoćete reći da ne umiremo od srca nego od politike?

- Ne, mi umiremo od problema sa srcem, ali sigurno je i stres, koji je preuzeo sve, postao jedan od vodećih faktora rizika, bitan i nezaobilazan.

 To je sociološki, psihološki, medicinski fenomen da 50 posto nacije pati od kardioloških problema, a nemamo ozbiljne studije kako to rješavati, šta je uzrok, šta posljedica... 

- Sve se može riješiti. To zahtijeva sistemski i dugotrajan i ozbiljan pristup. Nije tu riječ samo o kardiovaskularnoj hirurgiji. Svi se često pozivamo kako je to u Njemačkoj ili bilo kojoj drugoj zemlji. Onda i mi donesemo rješenja, uvjereni da se to može i kod nas, onda imamo problem.

Ko pravi problem? 

- Kada je riječ o zdravstvu, problemi se uglavnom dešavaju, ne želim reći da se prve namjerno, ali se dešavaju van onoga o čemu se priča, van struke. U nekim institucijama, među administracijom, među birokratima, u kantonima, federalnim institucijama, osiguranjima.

Je li moguće pojednostaviti taj naš sistem? 

- Apsolutno! Serioznim radom grupe ljudi koji znaju posao. Imamo ljude koji to znaju, mogu i hoće. Nažalost, njih uglavnom niko ne pita. To je ono o čemu ćemo sigurno pričati. Eto odgovora zašto politika. U politiku da bismo izbacili politiku. Čim mi nešto gledamo iz ugla koji je vezan uz neku političku stranu, nećemo to riješiti. Nema teorije!

 Kako biste ocijenili naš zdravstveni, trenutni sistem? 

- Kao loš!

 Šta su Vaše zamjerke, koji su propusti o kojima treba odmah govoriti?

- Svi koji pokušavaju govoriti o reformi zdravstva, u većini slučajeva polaze od pogrešne tačke. Oni pokušavaju s nekim reorganizacijama unutar velikih zdravstvenih javnih institucija, manjih privatnih. Sve to ima neki efekt, ali u konačnici ne znači mnogo. To su apsolutno kratkoročna rješenja. Da bi se bilo šta u zdravstvu riješilo, prvo se mora riješiti sistem osiguranja, ono što svaki građanin plaća za svoje osiguranje. Taj sistem mora biti takav da taj novac koji se odvaja za osiguranje mora biti usmjeren tačno na mjesto na koje budući pacijent mora znati gdje, šta može s njim i na koji način. Mi danas imamo sistem u kojem osiguranja u paušalnim iznosima, bez planova, sagledavanja, plaćaju puno velikim zdravstvenim institucijama plaćaju i u malim iznosima privatnim.

 No, svjesni smo da to nisu odluke osiguranja, već "naredbe s vrha". 

- To je nekim zdravstvenim institucijama mjesečno zagarantirano. To, također, znači da onda ne igra veliku ulogu hoćete li raditi ili ne. Ionako ćete novac dobiti! Siguran sam da postoji niz zdravstvenih kuća koje su zainteresirane da, u skladu s otvaranjem tržišta, privlače klijente, koji bi možda davali mnogo manje novca za možda i bolju uslugu, i to na mjestima gdje pacijent želi.

Prošle je godine u Federaciji izdvojeno oko 2,5 milijardi KM za zdravstvo. To je mnogo novca. Dobivamo li pravu uslugu za ovoliko novaca?

- Vrhunska medicina vrloje skupa i to je tačno. Ali, smatram da se za novac koji se izdvaja, može uraditi mnogo više. To je mnogo novca.

 Šta mi ne dobivamo?

- Teško je govoriti bez analiza, analitike. Ali, hajdemo krenuti od ovoga da omogućimo

pacijentu da on izabere, od osiguranja do toga gdje će se liječiti, ko će ga liječiti, gdje će dobiti svoja prava. Čim imate zdravu konkurenciju, bolje su cijene, veći je kvalitet usluge, svi će se truditi da više rade. Kada ste sami, ništa vas ne interesuje. Kada date pacijentu slobodu da odlučuje, lakše ćemo rješavati mnoge probleme. I pacijenata, ali i dobrim dijelom i nezadovoljnih doktora.

Neprihvatljivo je koliko je politika duboko ušla u zdravstveni sistem

Kada govorimo o zdravstvenom sistemu kakav imamo danas, nezaobilazno je pitanje zašto nam odlaze ljekari. 

- To je tužno. Ja mogu govoriti o tome s dvije strane. Moramo biti svjesni da generacije ljekara, posebno onih koji su se ovdje školovali prije rata, predstavljaju grupu vrlo, vrlo kvalitetnih doktora, koji su se dokazali i ovdje i vani. I danas imamo veoma mnogo doktora koji znaju svoj posao. Međutim, odlazak mladih doktora je poražavajući. Uloženo je puno truda, vremena, novca da dovedete mladog čovjeka do stadija kada može da počne učiti, pa pružati usluge. Lako ih se odričemo. Iskren da budem, razumijem i njih, jer su ovdje šanse da dođu u poziciju da nešto urade, zarade, formiraju familije, budu svoji, male i skromne. Opet se vraćam na početak - sistem ne dozvoljava mladim ljudima da budu aktivni, da im se omogući, da im se da šansa. Vani to dobiju. Naš mlad doktor koji dođe u bilo koju bolnicu, s jednim nivoom stranog jezika brzo postaje dio tima, dokazuje se. Uglavnom postaju izvrsni mladi doktori. No, nije samo tako s doktorima. Eto, pokušajte naći dobrog električara, keramičara... Nikoga to ne brine. Zašto? Ne mogu da shvatim da je to tako olako pušteno. Bojim se da pomislim o čemu se radi, ali je vrlo čudno.

 Nekad se smatralo da i u gradu i u selu postoje tri autoriteta - učitelj, hodža ili pop i doktor. Jesu li doktori i danas autoriteti u društvu, našem pogotovo?

- Mjesto doktora nije ni blizu gdje je bilo nekad. Ni po statusu, ni po ugledu, ni po plati. Ni blizu onome što zaslužuje titula. I strašno žalim zbog toga. To govori o nama, o tome se može dugo polemisati. Možda bih poslao poruku doktorima, uložili smo decenije truda da neko može operisati srce, da neko može operisati mozak i sami trebamo držati do sebe. Niko drugi nema niti može imati pravo da nas omalovažava, spušta na nivo koji nama ne priliči. I ljekari su doprinijeli tome da se naša uloga, naš nivo dovede do ovog današnjeg. Mi se zajedno moramo potruditi da sačuvamo naš esnaf. Drugi neće.

()

Odakle Vi, doktore, u politici? Zbog sistema, zbog politike bez politike i...

- Oni koji me znaju, znaju da sam ušao u politički dogovor kao realiziran čovjek. Imam svoj posao, karijeru, suprugu, familiju... Sve što mi treba. Dugo sam sve oko nas promatrao i još, čini mi se, češće komentirao, te kako nešto nije u redu, kako nešto ne valja, govorio kako bi trebali ovo, promijeniti ono... Pokušavao i vrlo uporno mijenjati nešto. Međutim, ne ide! Apsolutno ne ide! Nije bilo mogućnosti. Sve se završavalo na nekim tamo dogovorima, među malom grupom ljudi, uglavnom onih koji su najmanje znali o tome o čemu su trebali odlučivati. Ovo je moj pokušaj da, koliko god mogu, doprinesem da se nešto konačno promijenim, a da ja ne stojim sa strane i pričam šta nije dobro. Hoću da javno kažem šta nije dobro i kako bi moglo da bi bilo bolje.

Dubina u koje je politika ušla, a ovdje govorim o zdravstvenom sistemu, nije prihvatljiva. Odluke o ljudskom životu ne mogu biti bazirane na političkim odlukama, nego na kvalitetu ljudi, tima koji pruža tu uslugu. Zato, u politiku da bih je, koliko mogu, izbacio gdje ne treba biti. Postoje funkcije koje su političkog karaktera, nemam ništa protiv toga, ali o kvalitetu usluga, o doktorima, trebaju odlučivati oni koji se biraju po referencama, znanju i rezultatu, a ne po šupljoj priči i preporuci centara moći, a koji ni sami ne znaju o čemu se radi.

 Pretpostavljam da odluku da se počnete baviti politikom niste donijeli lako.

- Dugo sam razgovarao sa suprugom. Ali, ako sam shvatio - ako neko ne pokuša, nema razloga ni da sutra prigovara. Ja ću pokušati, ne znam šta me čeka. Ali, upotrijebit ću sve svoje znanje, sve iskustvo, to budite sigurni.

 Šta je Vaš cilj u politici?

- Jedan od glavnih je pokušati barem pokrenuti mehanizam da se sistem zdravstva polako počne dovoditi u red. Želim poslati jasnu poruku da uređenje zdravstvenog sistema nije ukidanje jednih, spajanje drugih institucija, neka interna rješenja. To može biti dobro za pojedine institucije. Ali, mi govorimo o zdravstvenom sistemu, koji je još baziran na sistemu koji je funkcionirao skoro prije 50 godina. Mi hoćemo u Evropu, a nećemo evropska rješenja.

Neka mi neko objasni zašto su naši problemi isti, dugovi se gomilaju

 Čini mi se da smo se i svi nekako počeli polako utapati. Radimo dobro, stvaramo, ali rijetko govorimo o tome. Kao da je dobra vijest skrivena. Pa i Vi sami nerado govorite o svojim uspjesima, karijeri. 

- Imam 53 godine i više mi nije stalo šta će tamo neko reći kako ja radim. Meni je stalo do pacijenata i samo oni to smiju i mogu reći. Bitno je da sam duševno vrlo zadovoljan onim što radimo, pomažemo i imamo dobar rezultat. To me čini sretnim i punim.

Šta Vas sekira? 

- Teško mi je čuti da smo zemlja koja tone, stagnira, posljednja u skoro svemu. Ne volim slušati ni kritike o Sarajevu, jer znam da tako ne mora biti. Može biti i bolje i progresivnije. Naši problemi ostaju isti, dugovi se gomilaju. Neka mi neko objasni da tako mora biti. Ne mora! Teško to prihvatam.

 Sasvim je logično da sam se odlučio za SBB

 Imate li tremu pred kampanju? 

- Iskreno, donekle da. Nemam iskustva, ali uz pomoć mojih prijatelja, SBB-a, meni dragih ljudi, nadam se da ću uspjeti. Dugo sam prijatelj s gospodinom Radončićem, svjedok sam energije i truda koje je uložio da nešto pokrene. Svjedok sam i problema kroz koje je prolazio ničim izazvan. Kada sam završio svoj projekt, rekao sam sebi da sam došao u poziciju da razmišljam šta još mogu uraditi. Sasvim je logično da sam se odlučio za SBB.

 Volio bih dan i s dobrim vijestima

 Dejtonska djeca, ta generacija ima već 23 godine, odlaze, mi ostajemo...

- A mene brine što su vijesti loše. Pesimistične, stalno smo u grču. Bosne će biti bilo nas ili ne bilo. Ne znam zašto više tako loše vijesti. Volio bih dan i s dobrim vijestima, da popusti negativni trend, da popusti grč. Ne treba zaboraviti prošlost, ali niko ne govori o tome šta smo napravili, šta su napravili ljudi koji su ostali ovdje, šta je lijepo, dobro...

Šta je to onda, kolektivna depresija. To nije Vaš fah, ali i srce pamti!

- Evo, ovo je moja lična impresija, obratite pažnju, pogledajte ljude dok šetaju, nema nasmijanih, u saobraćaju su svi nervozni, djeca su i u običnim igrama negativna. To je posljedica cjelokupnog sistema, ako ga možemo nazvati sistemom.

 Kontrola s osmijehom  

Šta Vas veseli?

- Rezultat, moja žena i djeca. Nemam puno prohtjeva. Kada vidim koliko je ljudi uspješno operirano, da ljudi dolaze na kontrolu s osmijehom... Nemam većeg zadovoljstva i poklona.

Može se umrijeti od slomljenog srca!

Kakvo je naše srce? 

- Može se liječiti.

 Može li se umrijeti od slomljenog srca? 

- Vjerujte da može!

Je li Vas ikad boljelo srce?

- Ponekad.

 Ko Vas liječi?

- Djeca, supruga, radost i veselje kad dođem kući.