Foto: S. Saletović

ISPOVIJEST Otvoreno o teškoj nesreći i najtežim danima

Glumica Ida Keškić za "Avaz": Uvijek ću imati bolove, ali bolje i to nego da sam mrtva

Razgovarala: Edina BAKIĆ
12.08.2018 22:15
A
A
A

Nekad je skoro nemoguće zamisliti šta život može donijeti i u kakva iskušenja dovesti čovjeka. Glumica Ida Keškić danas živi punim plućima, kao i prije stravične nesreće koja se dogodila prošle godine na obroncima Bjelašnice, kad je strastvena zaljubljenica u skijanje pala u provaliju duboku 500 metara.

Ida je tad zadobila teške povrede - lom četiri karlične kosti, kontuziju grudnog koša, napuknuće rebara, dislokaciju trtične kosti i nekoliko površinskih kontuzija. Poslije ovog strašnog događaja dva mjeseca je ležala u bolnici, a potom je uslijedio period života u invalidskim kolicima. No, danas je, najviše zahvaljujući svojoj borbenost, ponovo na svojim nogama.

Moralo je biti

Ova mlada Sarajka nije se samo tada borila kao lavica nego i nakon oporavka pa tako uspješno vodi Festival “Javorwood”, koji je nedavno održan po četvrti put. A upravo je ova kulturna manifestacija bila jedan od razloga da se, nakon što je više od pet godina provela u Njemačkoj, gdje je radila kao glumica, ponovo vrati u svoju zemlju.

U velikoj životnoj ispovijesti za “Dnevni avaz” Keškić je govorila o nesreći, teškim danima, podršci roditelja i sestre Martine Saire. Otkrila nam je kakve planove ima kad je Festival u pitanju, ali i kako se snalazi u ulozi tetke.

- Sve što se desi u životu, da ti neku snagu i kaže ti kako se trebaš ponašati u tom trenutku. Ako sam mogla doći u Berlin i početi sve ispočetka, boriti se… kad se nesreća desila, bila sam svjesna da je moralo tako biti. Onda, jednostavno, vjeruješ u to da ćeš se oporaviti, da će tvoje tijelo biti OK. Važno je u tom trenutku biti pozitivan. Prepustila sam se situaciji. Shvatila sam da sam u tom trenutku trebala uzeti ono što mi se ponudilo, a to je da ipak dišem i da sam živa. Zato sada pokušavam da se ne vraćam na to, da ne razmišljam o teškoj prošlosti nego se trudim da iz tog događaja izvučem najbolje – počinje svoju ispovijest Keškić.

Kad ste padali u provaliju, jeste li bili svjesni šta se dešava ili..?

- U trenutku dok sam padala mislila sam i prihvatila da je to moja smrt. Samim tim, kad sam shvatila da sam živa, zaključila sam da je to dobar poklon, ali i razlog da nastavim dalje i da budem pozitivna. Bila sam sve vrijeme svjesna i bilo je užasno teško. Ležala sam tri sata, niko nije dolazio, ali sam u glavi sebi postavila stvari tako da trebam zadržati unutrašnji mir i da će trenutna situacija proći. Sve je vezano za to kako u glavi postaviš stvari.

 Nakon boravka u bolnici, uslijedio je period u invalidskim kolicima. Kako ste to prihvatili?

- Nisam razmišljala koliko će to trajati i prihvatila sam da je OK. Ono, sad sam u kolicima i to je super, jer znači da se desio neki pomak. Prije toga sam dva mjeseca ležala i onda sam skontala da je bolje biti u kolicima nego ležati svezan za krevet. Gedala sam to kao da sam u stanju da mogu plesati, okretati se u njima, na neki način se kretati. Kolica su mi bila kao sprava za zabavu. Nikad u tom periodu nisam sebe sažalijevala niti sam tugovala. Sažalijevanje je najgora stvar koju možeš uraditi sebi, ali i drugim ljudima.

 Nema straha

 Porodica Vam je u tom periodu zasigurno bila velika podrška.

- Da, naravno. Porodica na prvom mjestu, bez njih ne bih bila ovo što sam danas. Uz njihovu podršku sam uspjela. Da su bili drugačiji, vjerovatno bi i mene to spustilo. Onda, tu su bili i prijatelji, koji su mi veoma važni.

Kako se danas osjećate, postoje li neke posljedice?

- Naravno. Uvijek ću imati bolove i to je sad dio mene. I to prihvatam kao normalu, jer bolje je imati bolove nego biti mrtav. Radim na tome da bolovi budu manji i blaži… tu su fizioterapije, bavim se sportom, krećem se dosta. I mogu vam reći, zahvaljujući svemu tome, super se osjećam.

 Iako se nesreća desila na skijanju, nastavili ste da se bavite ovim sportom.

- Da, skijanje je dio mog života, kao i gluma. Skijam od svoje prve godine, trenirala sam dosta godina pa tako i dan-danas radim kao učitelj skijanja. Jednostavno, to je dva u jedan, ljubav i profesija. Skijanje je za mene kao hodanje pa ni danas ne gledam na to kao na neku opasnost. Tog dana, nisam radila ništa opasnije nego što inače radim. Nesreće se dešavaju i kod kuće tako da, desi se.

Kad ste prvi put poslije nesretnog događaja ponovo stali na skije, je li postojao strah?

- Nije postojao strah, osjećala sam se kao da se ništa nije desilo. Naravno, na mjestu na kojem mi se desila nesreća, vrati se taj traumatski osjećaj, kao da ću opet početi padati. Posebno to osjetim kad sam blizu ili na nekoj stijeni. Ali, eto, iskontroliram se i nastavim.

 Jaka volja

Da ostavljate težak period iza sebe, dokaz je i Festival “Javorwood”.

- Naravno, veoma je teško održati, ali i podići standard događajima ovog tipa. U ovoj zemlji je bilo šta teško započeti, a da ne govorim o kompleksnosti Festivala, posebno ove vrste. Težim umjetničkom festivalu. Multimedijalna umjetnost povezuje sve vrste stvaralaca iz različitih zemalja. Za nešto takvo treba imati jaku volju i želju i ne odustati. Ja se borim s vjetrenjačama, ali još mi nije ponestalo entuzijazma.

 Kad uporedite život u Njemačkoj i BiH, postoji li velika razlika?

- Naravno da postoji, i to baš velika. U Njemačkoj te država podržava kao umjetnika i odmah dobiješ pravo na sve. Iako sam bila prijavljena kao slobodni umjetnik, to nije pravilo problem da dobijem pravo na sve, zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje. Jednostavno, oni te tretiraju kao neku firmu, moraš raditi, ali zato dobiješ nešto zauzvrat. Nudi se mnogo više prilika, ali gdje god da odem, svaka zemlja ima svoje dobre i loše strane.

 Kakvi su bili Vaši počeci u Berlinu?

- Svaki početak je veoma težak. Bilo je strašno, sama činjenica da dolazim u grad gdje ima 10.000 glumaca i da je konkurencija velika mnogo znači. Onda moraš krenuti od nule, raditi neke volonterske poslove, pa je bila borba oko toga kako da nađem stan, prave kontakte... Vidjela sam da je većina glumaca došla iz privatnih škola, a ja sam, zapravo, tu bila u prednosti, jer sam došla s državne Akademije, koja je, prema mom mišljenju, mnogo jača. Imala sam na početku poteškoće i zbog toga što me nisu zvali ni kad se prijavim na kasting, jer sam stranac, dok mi neko nije rekao da trebam poraditi na akcentu i slično. Kad sam to uradila, počela sam dobivati uloge. Put je težak, ali je super kad vidiš plodove svog truda i rada.

Ema je glumica na tetku

- Do sada sam bila vani pa se nisam mogla dovoljno posvetiti porodici, ali eto, sad sam tu i posvećujem im svaki slobodan trenutak. Sa sestrom Martinom super se slažem, a onda i s njenom kćerkom Emom, koju svi obožavamo. U ulozi tetke se odlično snalazim, plešemo, smijemo se, zezamo. Ema je glumica kao i ja.

 Svaki dan živim kao da je posljednji

- Svaki dan živim kao da je posljednji. Puna sam energije, kakva sam oduvijek bila.

 Zovu me pozitivnom katastrofom

Jeste li zaljubljeni?

- Zaljubljena sam, prije svega, u samu sebe. Onda, volim sve ljude oko sebe koje upoznajem i koje znam. Tako da se ne žalim, lijepo mi je. Inače, imam više životnih parola. Zovu me pozitivnom katastrofom, jer je moj život takav. Najbliža parola mi je da čitam pravila prije nego što ih obaram. Ne želim da idem kuda ide masa nego odstupam i radim po svom.