Dino Šaran je frontmen grupe „Letu štuke“. Za sebe kaže da je muzičar, da nema namjeru mijenjati svijet, da to umjetnik ne može. Ali, njegove pjesme govore drugačije i kad nas upozorava da je vrijeme da izađemo na ulice, kad zna da ne zna primitivizam šta je to minimalizam, kad poput starijih mudraca kaže: „Bože zdravlja, kad pravde nema“.

Mirotvorac je, ali vjeruje da stanje u BiH traži revoluciju. Otvoreno kaže kuku i motiku!

Kako živimo?

- Bogati dobro, siromašni loše. Ja sam još srednja klasa, opirem se.

 Kažu da nema više srednje klase ni na Balkanu ni širom svijeta.

- Ima, ali oni ništa ne odlučuju. Evo, imamo sad izbore, ali ovo nisu birači, ovo su navijači koji navijaju na naštimanoj utakmici. Tako mi se čini, da ovo nije demokratija, nego feudalizam, prvobitna akumulacija kapitala.

Ljudi su spinovani, mozgovi silovani

 Kako u toj prvobitnoj akumulaciji kapitala živi ta srednja klasa, takvi kao Vi, koji se opiru?

- Narod je otupio. Treba nešto da se probudi. Treba neki podstrek. Ne znam šta, ali nešto treba. Previše smo razvučenog mozga još od rata, pa onda poslije rata. U cijeloj BiH, nema tu neke velike razlike, u pet deka između entiteta. Ljudi su spinovani, mozgovi silovani.

Kažete da Vam se čini da rat još nije završen!

- Nema mi se šta činiti, to je tako. Uvijek se sve oko rata vrti. Ali to je opet dio spina, koji nam podmeću. Stvari su jasne, ovo što ja govorim, što drugi govore, to je topla voda, ništa novo.

Meni nije jasno. Kako smo došli do toga da pristajemo na spinove, da nam se podmeće?

- Ne samo da postajemo zatupljeniji nego i kržljamo. Trebaju nam teretane da bismo se održali u fizičkoj kondiciji, niko se ne kreće, tehnologija ti omogućava da ne moraš ni misliti. Staviš telefon ispred sebe, isto kao da si pola mozga stavio. Niko ne pamti, niko ni s kim ne komunicira, osim preko gadgeta.

Odmah se onda vraćam i na pitanje, osim kako živimo, šta smo to postali. Ko smo?

- Mi smo, eto, neki građani!

 Građani koji streme da žive u građanskoj državi...

- Građani ne žive u građanskoj državi jer ona nije poželjna vlastodršcima. Njima ne treba nikakav oblik svijesti osim nacionalne i na tome se već 25 godina bazira čitava priča. Nacionalna svijest u našem slučaju ne služi ničemu osim razjedinjavanju. Nemamo mi ništa drugo od toga. U ovako maloj zemlji, koja ima stanovnika kao jedan pariski kvart, zemlja koja ima tri naroda, gdje se ta tri naroda, kao, ne mogu dogovoriti, kao, ne mogu živjeti jedni s drugima i, kao, mrze se, ustvari nije tako. Kad te država razboli, narod te liječi SMS-om. Ne liječi te država. Znači da nije do ljudi. Vjerujem da ima dovoljno ljudi koji mogu biti solidarni, kojima nisu bitne te nacionalne, navodne razlike. Mislim da svako ko govori i misli kao ja nije poželjan. Ne treba vlasti!

Jeste li onda razočarani, što eto sve znamo, što smo svega svjesni i što se ništa ne mijenja? 

- Da bi čovjek bio razočaran, morao bi biti očaran. Ja sam morao onda najprije biti očaran 1992. godinom i ratom i nezavisnom, nedjeljivom BiH. Imali smo nedjeljivu Jugoslaviju, pa se podijelili. Nisam ja jugonostalgičar, ali, evo, sad je tako i kod nas u BiH, koju već decenijama pate, pokušavaju razjediniti. Bosna će opstati, nema realno šanse da se raspadne. Mala smo mi zemlja, malo nas je da se neko trudi da nas razjedini, pravi neke segregacije. Ovo što danas imamo lako je srediti. Međunarodna zajednica to može srediti sad pa sad! A može razvaliti sad pa sad! Ali, ne vidim da je podjela ikome više u interesu.  

No, ipak ta priča o podjeli je aktuelna već dvije decenije, referendumi, otcjepljenja, novi entiteti, razmjena teritorija...

- Mi imamo teritorij, ali nemamo ljudstva. Ode nam omladina! Šta će nam prazan teritorij?

Vrtimo se kao hrčak u svom kolu već 25 godina

Zašto odlaze?

- Nema posla, nepotizam je, kriminal, stranke su postale zavodi za zapošljavanje, ucjenjivači. Malo ko od političara misli dobro ijednom narodu. Stvari su, opet kažem, jasne. Meni su jasne, vjerujem i još mnogima.

Ja opet vjerujem da ste Vi u manjini.

- Ima ljudi, ali šute. Šute jer su umorni od dugogodišnjih laži, spinovanja. Vrtimo se kao hrčak u onom svom kolu već 25 godina. I ništa se ne dešava jer je sistem tako postavljen da su ovi koji su sad na vlasti, koji su zapravo godinama na vlasti, vrijedno radili na ovome što imamo danas. Na ovom sistemu korupcije, kriminala. Dok su jedni ratovali, drugi su trgovali. Ti koji su trgovali poslije su budzašto kupili firme, državnu imovinu. Oni su sada bogati, oni se sad pitaju, a ostatak koji nije vjerovao da se to može dogoditi, da postoje takvi ljudi, ti antipatrioti, glasa za njih.

Kako onda objašnjavate to da sve znamo, da sve vidimo, a opet ima onih koji su spremni tim, kako ih Vi nazivate, antipatriotima dati glas? Je li riječ o tome da nam je sve više svejedno ili je u pitanju strah?

- Cijela država živi u strahu, ima ga u medijima, posebno onima koje drže nacionalističke stranke. Taj strah je fiktivan. Imate primjere i u Sarajevu i u Banjoj Luci, gdje su ubijena dva nevina momka. Davida su ubili Srbi, Dženana Memića sigurno nisu ubili Srbi ili Hrvati, zna se ko ga je ubio! Sanjin Sefić dobio je 14 godina zatvora za ubistvo dvije djevojke. Sveopća nepravda, duboko korumpirani sistem, teško bolesno društvo! Ovdje ljudi za 500 KM prodaju obraz i puštaju da im rade o glavi besprizorni i gori od njih. Nema veće sramote od toga da te gazi neko ko je šljam. 

 Šta je onda u pitanju, kriza morala u cijelom društvu? 

- Za sebe to ne mogu reći. Neću da budem tamo gdje mi nije mjesto. Meni su moji parametri jasni, imam stav. Kad bi neko pokušao da mi ga promijeni silom, ili bih se borio ili otišao odavde zauvijek. Svako je odgovoran sebi. Ljudi moraju misliti svojom glavom. Taj starinski odgoj, te starinske vrijednosti tekovine su sistem

koji je srušen, koji se urušio jer nije imao novu alternativu. Ali, to jeste bio bolji sistem od ovog danas. Kao, to je bio neodrživ sistem. Pa evo, danas imamo, kao, održiv sistem u kojem jedni plivaju, a drugi grcaju. Šta onda treba da se osvijestimo?! Nas može spasiti solidarnost, jedinstvo i čupanje nacionalizma iz korijena.

Kako?

- Pa protestima, stati uz oca, majku ubijenog djeteta, bez obzira koje su nacije, na kojoj su se strani borili. Eto, Davor Dragičević naglašava kako se borio za RS, kako mu je ta vlast ubila dijete. Revolucija pojede svoju djecu. I djecu naše djece. Ja nisam ni za kakvo nasilje, volio bih da se sve može riješiti mirnim putem, demokratski, izborima. No, i to je kod nas prevara, nestaju listići, glasaju mrtvi, glasaju stogodišnjaci... Nama treba očigledno konstantna supervizija. Treba nam nova politička snaga, koja želi dobro narodu.

 Ponekad se čini da ni narod ne želi dobro narodu?! 

- Nije da ne želi, narod ne zna. Dakle, nije kako to oni kažu da narod zna, kako je pisalo na plakatima. Narod treba znati da nema opasnosti od drugog i drugačijeg, da se mora izboriti sa nekim strahovima... Mene nervira to licemjerje, kao, nema oprosta, nema pomirenja, ali ima želje za uhljebljenjem. Da se koriste tekovine rata, status žrtve, da bi se u tom statusu uhljebilo. Postoje borci koji su dali život za ovu zemlju, oni koji su napadali, oni koji su branili. Danas borci vežu zastave i bore se protiv sistema za koji su se borili u ratu. Ali, tako je svugdje. Nije to naš izum.

 Kad ste zapravo shvatili da će mir biti stresniji od rata, da poraće neće donijeti istinsku slobodu, jednakost, blagostanje?

- Još kad sam na prvim izborima devedesetih vidio te ljude na plakatama, pa njihova šurovanja, podjele. Oni su zapravo od početka bili jako uvezani u biznisu koji se zove podjela i privatizacija države. I manje-više isti su ljudi tu. Valja ih mijenjati. Ja ne pozivam ni na kakve revolucije, ja sam pjevač, ali izgleda mi da izbori nisu način. Da vlastodršci misle da izbori mogu donijeti promjene, mi ne bismo mogli glasati. Mi živimo u totalnom mraku i to traje već 25 godina. Ubijaju nam djecu, gaze sva ljudska prava. To je dovoljno za ovaj mrak. Jedini način da se to promijeni je sila. 

Ulica?! 

- Kuka i motika! Ja nisam rad da izađem na ulicu, da me neko tuče, razbija mi glavu. Ni policiji nije lako. Ali, vlast ne dozvoljava pomak ni milimetar već toliko godina. Znam samo da će na kraju dovesti cara do duvara i da će se ljudi osvijestiti i uspjeti mirnim putem srušiti ovu vlast. Pa ćemo krenuti, uz pomoć stranaca, jer drugačije ne može, dalje! Ono što je bilo u ratu ne treba se zaboraviti, ali to je prošlost. Nama treba napredak, mir, sloga, pravda!

Bez svijesti i ljubavi nema vjere  

Pa je li rješenje u Evropskoj uniji, u toj slamci spasa koju zovemo članstvo? 

- Prema meni, treba se ići prema EU. Evropa nije neka sreća, ali mi nemamo bolju opciju. Ovdje neće skoro biti dogovora ni izmirenja, niti će se zaboraviti ratne rane. Zato nam je neophodno da uđemo u bilo kakav sistem koji će omogućiti određeni standard, radna mjesta po stručnosti, a ne po podobnosti, koji će ukinuti sve dunđere na vlasti i njihove familije. Ova zemlja je vlasništvo tridesetak porodica.

Kakvo je stanje u državi kad muzičar mora pričati o politici? Umjesto da pjevate, uživate, putujete, Vi se bavite politikom...

- Dilan je pjevao da pjesma ne može promijeniti svijet. Ja isto to mislim. Mogu potvrditi neka mišljenja, suosjećati s nekim. Sve što mogu je da mislim svojom glavom, da naučim svoje dijete da misli svojom glavom. Umjetnici ne smiju biti ignoranti, već svjedočiti o vremenu, popraviti stvari po svojoj svijesti i savjesti. Nama treba svijesti, jer svijest je ljubav, a ljubav je Bog. Ako već govorimo stalno o religiji, onda bismo to trebali znati. Bez svijesti i ljubavi nema sreće. Bez svijesti i ljubavi nema vjere.

Zašto Vi niste otišli iz BiH?

- Star sam! Da sam mlađi 10 godina, otišao bih, negdje van granica Balkana, negdje gdje nema ovog jezika, ovog mentaliteta, ovih šupljih priča... Negdje gdje bih mogao živjeti normalno, u sistemu. Nemam ja velikih ambicija i prohtjeva. Nije mi prioritet biti bogat. Nije mi to uvjet za sreću.

Šta je uvjet za sreću?

- Čisto srce. Kad imaš čisto srce, nemaš straha. Kad nemaš straha, onda si sretan!

Zašto neće biti rata?

- Od devedesetih Bosna ima trojicu gazda i tu nema mira. Dok se konačno ne rastale, dok se posljednja javna nekretnina ne proda, ode u privatne ruke. Neće biti rata, naravno, jer njima nije u interesu da ovo što su teškom mukom i teškom pljačkom stekli sad razbaštine nekim ratom. Nikako im ne odgovara rat!

Nećemo puno izgubiti ako se suprotstavimo

- Upravo su nam to napravili da jednostavno od silne borbe za egzistenciju, opstanak, nemamo kad misliti i razmišljati. Ali, mora se ostaviti prostor da se govori i misli srcem, a ne novčanikom. Nisu to neke pozicije i poslovi zbog kojih bismo puno izgubili ako se suprotstavimo bolesnom sistemu.