INTERVJU SEDMICE Kokan Mladenović, pozorišni reditelj iz Beograda

Na krhotine prošlosti kad-tad će se isjeći naša djeca

Nadam se da rata neće biti, ali mogao bi da počne u roku od nedjelju dana, do te je mjere u regionu nestabilna politička situacija

Razgovarala: Senka KURT
27.10.2018 17:04
A
A
A


Kokana Mladenovića zatekli smo gotovo slučajno u Beogradu, između dvije predstave po Srbiji, regionu. Stalno putuje jer je, kaže, odavno „državni neprijatelj“ i nema mogućnosti da režira u srbijanskoj prijestonici. Nasreću, njegovu umjetnost prepoznaju na cijelom prostoru bivše zemlje i iza sebe ostavlja u teatru neizbrisive tragove.

Stalno putujete, na duže i kratke relacije. Je li to za Vas sloboda, izbor, neophodnost, neka civilizacijska obaveza da se krećete?

- Reditelji, inače, žive jedan nomadski život i taj život ima mnogo privilegija. Upoznajete stalno nove ljude, nove sredine, nove običaje, uživate u onome što bismo, barem mi iz bivše Jugoslavije, zvali bogatstvo raznolikosti. Naravno, to ostavlja posljedice po privatni život i prosto u jednom trenutku više ne znate gdje se nalazite i šta radite. Dugogodišnje izbivanje iz kuće koliko je uzbudljivo toliko umije biti ozbiljan problem.

Tužno je gledati kako se ljudi zbog najobičnije koristi upuštaju u razne prljave poslove

Zašto je važno to bogatstvo raznolikosti? Zašto na tome insistirate?

- Odrastao sam u toj Jugoslaviji, za koju smo mi tada smatrali da je najsavršenija zemlja na svijetu. Imali smo mnogo tih raznolikih, a opet tako srodnih naroda, sve te religije, jezike, folklore, boje, planine, mora. Smatrali smo da je to idealan sklop u kojem neka zajednica treba da živi. Nažalost, pokazalo se da to nije tako, ali moja domovina, moje osjećanje pripadnosti jeste tom prostoru. Kad živite u Jugoslaviji, radite u Jugoslaviji, to vas čini internacionalnim rediteljem. Za mene to nije nikakva internacionalna priča, za mene je to rad među svojima.

Šta je za Vas sloboda, može li se uopće govoriti da smo slobodni, nezavisni od materijalnog, političkog, nacionalnog?

- Nije lako biti slobodan, ali sloboda je pogledati se ujutro u ogledalo i biti zadovoljan čovjekom kojeg vidite kao osobu od morala i poštenja. Kaže Čehov: „Ja nisam ni liberal, ni konzervativac, meni je jedino sveta čovjekova sloboda, a tu prije svega mislim na slobodu od sila i slobodu i laži“.

E, pa to bi se dalo citirati i za svakoga od nas. Živimo u vremenu u kojem ne postoje argumenti, postoje argumenti sile i novca. Živimo u vremenu svakakvih laži, gdje običan čovjek ne može da razluči šta je od tih hiljada informacija istina, a šta laž, gdje postoji ogromna manipulacija lažima, gdje se laži serviraju kao ordinarne istine, u vremenu u kojem smo taoci medija i novca.

U Jugoslaviji smo odrastali s idealom kolektivnog dobra

Biste li ujutro kad se pogledate u ogledalo za sebe rekli da ste slobodan čovjek?

- Pa jesam! I nije mala cijena koju plaćam za to. Ali, ne postoji niko u mom životu, nijedna javna sfera, politička opcija, kojoj se osjećam dužnim. Ne postoji ništa što nisam uradio u životu, a da to nisam uradio sam, uz pomoć, naravno, mojih sjajnih saradnika, glumaca, ansambala u kojima radim. To je jedan kreativni proces koji nije ni na koji način omeđen. Ukoliko nosite prljavštinu u sebi ili sa sobom, ukoliko ste moralno diskutabilna osoba, onog trenutka kad ulazite u jedan pozorišni proces, a svi procesi u pozorištu moraju krenuti od apsolutnih vrijednosti, ljubavi, pravde, časti, e, ako ste osoba koja je sama po sebi problematična, onda ste već u startu unizili jedan pozorišni proces koji tek počinjete.

 Kako ste, zapravo, osvojili svoju slobodu? Je li to stvar odgoja, obrazovanja, društva u kojem ste bili? Kako se postaje slobodan?

- Odrastajući u toj Jugoslaviji, mi smo praktično odrastali sa idealom kolektivnog dobra. Ja sam stigao biti učesnik i radnih akcija, nosili smo štafete. Imali smo stav o tome da to naše nije samo naše, da smo dio jedne zajednice koja bi trebala biti sretna i prosperitetna.

 Uzurpirali su nam prostor sreće, sve je postalo trgovina

Šta se onda dogodilo s tom zajednicom jer sam u potpunosti sigurna da je puno onih koji su, također, išli na akcije, nosili štafetu...

- Prosto je bilo tužno gledati kako se ljudi zbog najobičnije koristi upuštaju u razne prljave poslove, kako se taj svijet u koji smo vjerovali raspada i kako dolazimo do tog sebičnog čovječanstva. Mi živimo sad u tom dobu gdje je isključivo važno oteti za sebe, uzeti za sebe, imati lično. Izgubili smo svaku empatiju, svijest o drugima, svijest o kolektivnoj zajednici. Ali, veoma je teško biti sretan u nesretnoj zemlji ili sretan među nesretnim ljudima. Treba biti vrlo devijantan kao psihološki sklop i biti veoma sretan u situaciji u kojoj su drugi uglavnom jako nesretni.

To je priča naših života, bez obzira gdje nam je adresa, da manjina živi sretno nauštrb naše sreće.

- Da, oni su nama uzurpirali prostor sreće. Sve je postalo trgovina. Određuju nam male prostore sreće, pa nam daju lažne medijske prostore, koji su kao slobodni. Živimo u rijaliti državama, gdje ne postoji gotovo ništa sem pukog preživljavanja i beskrajnog gledanja rijaliti programa. To itekako odgovara našim vlastodršcima koji su od istog soja, istog mentalnog sklopa, istih karaktera, prljavštine napravljeni, bez obzira na njihove formalne političke razlike.

Kako kaže jedan pametan čovjek, „pametniji narod će svakako tražiti pametnije vladare“, koji će korisno očuvati taj narod na stadijumu stada, poslušne gomile, koja će tako obesmišljena, obespamećena glasati za njihove stupidne političke projekte.

Nacija je prosto krupna riječ za koju se lako gine

Pa lako nas je držati u stadu, dovoljno je pozvati se na naciju, na „moje“, netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Vi tvrdite da je nacija posljednji azil na neostvarene ljude. No, oni su se ostvarili, gospodare našim životima.

- Nacija je nešto što treba da se podrazumijeva, a ne treba biti važno normalnom čovjeku. Stvarno je apsurdno da vas, ukoliko ste iole misleće biće, slučajno mjesto rođenja, slučajna većinska religija ili boja kože, pripadnost jednoj naciji određuje za cijeli život. Nije to nešto što ste izabrali.

Valjda normalan i misleći čovjek pokušava da se definiše kao individualno biće, pokušava da vidi koje su njegove vrijednosti i stavovi i da u odnosu na to sebi pronalazi srodne ljude, koje smatra svojom porodicom, nacijom...

Međutim, ta velika manipulacija nacijama, koja je eksplodirala od devedesetih, učinila je jedan soj ljudi izuzetno bogatima i služi isključivo za manipulaciju. Da je nacija nešto veliko, sretno i prosperitetno za što se valja boriti, valjda bi pripadnici tih nacija bili sretni, a ne samo njihove političke elite. Nacija je prosto krupna riječ za koju se lako gine, krupna riječ oko koje se lako homogenizuje gomila, tako strašno manipuliše na prostoru cijele bivše Jugoslavije.

A pogotovo u Bosni, gdje gotovo identične političke elite, kriminogene, koruptivne, strašne, kad nemaju šta da ponude narodima koji se masovno iseljavaju sa te nesretne teritorije, onda govore o ugroženosti, raspadu RS... To je bijedno prepoznatljiv skup floskula koji, nažalost, daje tako puno rezultata.


Mnogi bi rekli da smo pristali i na manipulaciju jer smo uplašeni, da pristajemo na sve iz straha...

- Ima u tim narodima koji su vijekovima živjeli pod feudalnom vlašću neki podanički gen, suštinski kukavičluk, koji ih tako kompromituje. Uvijek je bolje učlaniti se u vladajuću partiju, ići niz dlaku begovima, gospodarima, ne bi li u tom sunovratu svih vrijednosti pronašli malo koristi za sebe.

Taj podanički mentalitet je nešto strašno što nas obilježava. I trebaće još mnogo, mnogo vremena, ako će toga ikada biti, da naša demokratska svijest, da naše poznavanje mehanizma građanskog društva bude na tako zavidnom nivou da znamo koja su naša građanska prava, šta bi vlast smjela, a šta nikako ne.

Bez suočavanja sa vlastitim zlom i odgovornošću nema prosperiteta

Vi ne krijete, za razliku od drugih, to Vaše, prilično tragično predviđanje naše budućnosti. Velite nije pitanje hoće li ovdje biti rata, već kojeg će to datuma biti? Preslobodno to izgovarate.

- Ja, eto, sticajem sretnih okolnosti radim na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. To, nažalost, nije prostor pomirenja i zajednički, nije se našao novi prostor funkcionisanja nakon ratova. To jeste prostor mržnje. Ne postoji nijedan narod koji je bio u ratovima, a da je smogao snage da se suoči sa svojim žalosnim udjelom u katastrofi koja nas je zadesila.

Bez tog suočavanja sa sopstvenim zlom, sopstvenom odgovornošću nema prosperiteta. Zato je moguće da djeca u RS ili u FBiH uče o ratnim zločincima kao o herojima, zato su svi udžbenici istorije kontraindikovani jedni drugima, svako ima svoju nacionalnu istoriju i pravo na svoju verziju događaja. Ništa se nije promijenilo s tim haškim presudama.

U Beogradu i danas možete šetati Knez Mihajlovom i kupiti majice s likovima Ratka Mladića i Radovana Karadžića, osuđenih zločinaca za najmonstruoznija djela protiv drugih... To je prosto jedan skup neodgovornosti koji će nam ponovo doći na naplatu. Onako kako to nije urađeno 1945. ponovo nije urađeno 1995. Ne možete stalno gurati pod tepih krhotine neke prošlosti i smatrati da je sve uredu. To su krhotine na koje će se kad-tad isjeći naša djeca. To su opasna mjesta.

Dejton je zaustavio rat u BiH, ali i zauvijek uništio Bosnu 

Mislite da smo zakasnili i nema šanse za suočavanje, katarzu?

- Mi smo propustili priliku da poslije ratova oformimo građanska društva. Ja, nažalost, mislim da taj Dejton, koliko god je zaustavio rat u BiH, toliko je zauvijek uništio Bosnu. Definisati jednu državu isključivo kao državu nacionalnih teritorija, s jasno definiranim nacionalnim obilježjima zauvijek je uništilo mogućnost normalne, funkcionalne građanske države. Dok god je to tako, a nažalost će to tako i ostati, ne postoji mogućnost da neki građani, neki normalni ljudi kažu da je bilo nedopustivo uraditi zlo, da su srebrenice, vukovari, krajine podjednako monstruozni zločini, da svi i njihovi počinioci zauvijek moraju biti žigosani kao monstruozni zločinci.

Tu ne postoji nikakav upitnik da li su ti izvršitelji nacionalni heroji ili zločinci. Ne postoji građanska država ovdje, Srbija je propustila svoju priliku nakon oktobarskih gibanja 2000. godine, gdje smo došli do zatvorenog kruga, da nam saučesnici u ratnim zločinima postaju vlast i govore nam o demokratiji i moralu. Oni su samo uzurpirali prostor koji smo im omogućili.

To su ljudi koji su morali biti na višegodišnjim robijama nakon uspostavljanja normalne zemlje, koja je samo trebala da se služi zakonima. Nikakvim revanšizmom. Ta prilika je propuštena i zato je moguće da imate novi klerofašizam u Hrvatskoj, da srpski nacionalisti s formalno proevropskih pozicija ponovo divljaju, da je Makedonija tako nestabilna i podijeljena, Bosna uvijek na ivici novog rata. Ja se nadam da rata neće biti, ali mogao bi da počne u roku od nedjelju dana. To je do te mjere nestabilna politička situacija.

Biti popravljač svijeta je zaludna rabota, unaprijed izgubljen posao

Čemu onda Vaš trud? Šta Vi radite? Zašto Vi, koji ste, evo, svjesni toga, niste zauvijek otišli odavde? 

- To su uvijek neke nedoumice koje imamo sami sa sobom. Čovjek pokušava biti neka brana katastrofi. Pokušavamo da...

Spasite obraz sami sebi?!

- To mislim da sam već uradio. Sve što radimo jeste borba ne bismo li preveli neke ljude na ovu stranu, ne bi li neka djeca shvatila da se ne može s tolikom mržnjom kroz život, da postoji neki sistem odgovornosti, sistem pravde, poštenja i zakona koji je potpuno suprotan onom što nam političke elite propagiraju. To jeste poprilično zaludna rabota, biti popravljač svijeta je uvijek unaprijed izgubljen posao. Ali, ako svi odustanemo da popravljamo svijet, on će mnogo brže otići u katastrofu.

Je li moguće da se zaista toliko mrzimo?

- Isto kao što je bratstvo – jedinstvo bilo dobro projektovan državni posao, moguće je sistemom manipulacija, medija, državnih odluka, nakaradnim sistemom obrazovanja napraviti potpuno druge ljude. Imam priliku da radim i u Sarajevu i u Banjoj Luci, sve su to divni, mladi, pametni ljudi dok ne pomenete nešto što im ne odgovara. Onda počinje zadata mržnja, neka atavistička mržnja, skup citata i floskula. Nije to većina, ali strašno je kad među mladima postoje takve reakcije, kad mladi ljudi nisu svjesni šta se to dogodilo. Niko im nije objasnio jer istina ne stanuje u Bosni.

Mislite da nema nikakve istine u Bosni? 

- Siguran sam. Mislim da sve što se dešava na temu te borbe za istinu, proste činjenice, to je isključivo borba pojedinaca i malih grupa. Oni liče na glinene golubove na koje se stalno ostrvljuju.

Našim životima upravljaju neki ljudi čija je vremenska odrednica mandat

 Kako prepoznajete odnose u BiH, jesu li umjetnici neprijatelji vlasti, kako Vam se čine ti odnosi? 

- Kao i svuda postoje neki hrabri ljudi koji se bore za normalne vrijednosti? 

 Ali, gdje smo to sada kad je hrabrost potrebna u borbi za normalnu vrijednost. Šta je onda to? 

- Nažalost, da. Ja ne mislim da mi radimo eto političko pozorište, ja mislim da je to zdravorazumsko pozorište, zalaganje za ljudske vrijednosti, protiv mržnje, podjela, korporativnog fašizma, čije smo žrtve... BiH ima dodatni problem te beskrajne birokratizacije, tih svih kantona, entiteta, gdje svaka struktura traži svoje parče kolača, biva namirena... Taj ringlšpil u kome se stalno ljudi smjenjuju, postavljaju pravi ružan diskontinuitet. Kultura traži kontinuitet, dugoročne planove.

Ali, kako očekivati od onih koji nemaju dugoročne planove za države da ih imaju za kulturu. Našim životima upravljaju neki ljudi čija je vremenska odrednica mandat. Njima je četiri godine maksimalno razmišljanje, dok oni budu na vlasti šta će uraditi za sebe, svoje jednopartijce. Tu prestaje sve, da li će poslije njih postojati država. Kad siđu sa vlasti, toliko su bogati da će preživjeti svaku katastrofu.

Samo jedna pogrešna odluka nas dijeli od novog krvoprolića

- Mi smo na potez od katastrofe. Neka normalna zemlja bi trebala daleko od mogućnosti da se surva tako brzo u neku katastrofu. Ovdje smo samo daleko jednu pogrešnu odluku od novog krvoprolića. Pri tome niko od ovih koji čine naše političke elite neće stradati ni u budućem ratu, kao što nije stradao u prethodnom. Imaju dovoljno poslušnika koji će se ponovo postrojiti za njihove krupne riječi i kapital.

Bojim se da smo podložniji lažima i manipulaciji nego devedesetih godina.

Vlast samo uživa beskrajne privilegije naše gluposti i našeg kukavičluka 

Koga treba kriviti za to, nas koji smo pristali na tu manipulaciju ili one koji manipuliraju nama?

- Mislim da je krivica obostrana. Mi smo njima omogućili da, umjesto pukih političkih predstavnika naših stavova, budu gospodari naših života. Gotovo više nigdje na svijetu ne postoji to da legitimno izabrani politički predstavnici nekih naroda budu i feudalni gospodari. I nikako da shvatimo da vlast živi od naših poreza, naših dobara, oni ništa ne proizvode osim nesreće. Mi proizvodimo, zarađujemo i mi njima omogućujemo da postoje.

U nekim normalnim zemljama vlast bi trebala biti puki servis građana, koje promijenite kao što biste promijenili zubara. Mi imamo vrlo malo građanske svijesti, mi pristajemo na to da smo podanici, pristajemo da im damo titulu gospodara. Oni samo uživaju beskrajne privilegije naše gluposti i našeg kukavičluka. Mi smo ih izabrali i odgovorni smo za ono što oni rade.