INTERVJU

Emili Grejbl: U Sarajevu sam stekla neke od najboljih prijatelja u životu

U ranim dvadesetim zaljubila sam se u Sarajevo i BiH. Bošnjaci su tražili povrat političkog i ekonomskog statusa koji su izgubili nakon odlaska Osmanlija i Habsburgovaca

Grejbl: Prihvatanje socijalističke Jugoslavije trajalo je godinama. Arhiv

Razgovarao: Danijal Hadžović

3.9.2022

Emili Grejbl (Emily Greble) je historičarka Balkana i istočne Evrope. Njena prva knjiga „Sarajevo, 1941. – 1945: Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi“ (Cornell, 2011.) istražuje opstojnost institucija i mreža u gradu Sarajevu pod nacističkom okupacijom tokom Drugog svjetskog rata.

U intervjuu za “Dnevni avaz” Grejbl govori o svojoj knjizi, uspostavi socijalističke Jugoslavije, životu u Sarajevu, položaju muslimana u Evropi.


Otpor u Sarajevu

Autor ste knjige "Sarajevo 1941. – 1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi". Prije svega, kako ste Vi, kao Amerikanka, razvili interes za Bosnu i Hercegovinu, odnosno Sarajevo kao njen glavni grad?

- Prvi put sam posjetila Sarajevo kao turistkinja 2001. godine, kada sam bila u ranim dvadesetim, i zaljubila sam se u grad i Bosnu i Hercegovinu - ljude, hranu, energiju i istoriju. Kao američka dodiplomska studentica, završila sam istoriju istočne Europe. Zapravo sam napisala svoj diplomski rad o vjerskim zajednicama u komunističkoj Čehoslovačkoj i živjela sam u Pragu pola godine baveći se istraživanjem. Razmišljala sam o istraživanju češke istorije. Ali, nakon posjete Bosni i Hercegovini, znala sam da želim provesti više vremena u ovom gradu i razumjeti njegovu istoriju na intimnijoj razini. Tako sam 2004. i 2005. počela intenzivnije proučavati lokalni jezik i pripremati se za doktorski studij. To je bila jedna od najboljih godina mog života. Provela sam gotovo godinu „zakopana“ u dokumentima u raznim arhivima, putovala po cijeloj zemlji i stekla neke od najboljih prijatelja u životu.


Otpor u Sarajevu

 Priča o Sarajevu u Drugom svjetskom ratu obično se svodi na ilegalno djelovanje Valtera Perića, što je posebno popularizirano kroz čuveni film "Valter brani Sarajevo". U svojoj knjizi, međutim, pokazujete da je komunistički pokret otpora u Sarajevu zapravo bio slab i da je većina Sarajlija sa strahom gledala na mogućnost uspostavljanja komunističke vlasti. Zašto je to bilo tako?

- Mnogim Sarajlijama ovo je, vjerojatno, jedan od najtežih dijelova moje knjige, dio s kojim se ljudi najčešće ne slažu. Kao historičarka, pratim izvore i vidim kuda oni vode, a moji izvori su me doveli do spoznaje da je „Valter brani Sarajevo“ kompliciraniji nego što su ga istoričari i političari u socijalističkom razdoblju predstavljali. Nikada neću zaboraviti dan kada sam, čitajući dokumente u Arhivu Bosne i Hercegovine, naišla na partizanski dokument koji govori o svim problemima koje su partizani imali u vrbovanju ljudi za svoj pokret, jer su se mještani bojali komunizma i pokreta. To nije značilo da nije bilo otpora. Naprotiv, kako sam dublje „kopala“, postalo mi je jasno da je u Sarajevu tokom rata bilo mnogo različitih pokreta otpora. Postojali su partizani i komunisti, ali i četnici i mačekovci, kao i različite muslimanske, katoličke, pravoslavne i jevrejske mreže koje su potkopavale okupatorski i ustaški pokret. Obično se ovi različiti pokreti tretiraju odvojeno, ali šta ako pokušamo da ih shvatimo kao način razmišljanja o gradskoj kulturi i strukturama vjerovanja? To je ono što pokušavam učiniti.


Kakav je bio odnos Sarajlija prema ustaškim vlastima?

- Prvo, važno je razumjeti da ne postoji jedinstvena priča. Pogrešno je pronaći jednu priču koja će obuhvatiti cjelokupno iskustvo jednog naroda, zajednice, vjerske skupine ili mahale. Bilo je Sarajlija koji su prihvatili ustaški režim i onih koji su mu se protivili. Ustaški režim klasificirao je hrvatsku naciju kao ljude dviju vjera - katolike i muslimane - a pripadnici obje zajednice blisko su surađivali s ustaškim režimom. Pripadnici obiju zajednica također su se borili protiv režima. Također, bilo je nekih lokalnih Srba koji su radili s lokalnom vladom kako bi pokušali postići najbolju moguću ponudu za svoje obitelji i svoju zajednicu, i mnogi drugi koji su bili žrtve režimskih brutalnih rasnih zakona i genocida. Jedan od najupečatljivijih dokumenata koje sam pročitala dok sam istraživala bio je o srpskoj djeci deportiranoj početkom rata.



Odnos prema NDH

 A kakav je bio odnos ustaških vlasti i muslimanske elite?

- Što se tiče muslimanske elite, jedan od kompliciranih faktora tokom rata bio je taj što su mnogi ljudi koji su u početku prihvatili sudjelovati u NDH počeli prezirati taj sistem. Njihova podrška novom režimu tokom rata često je odražavala njihov animozitet prema Jugoslaviji, u kojoj su desetljećima patili od diskriminacije, marginalizacije i represije, a ne podršku novom ideološkom projektu. Kada je počeo rat, muslimani širom regije nisu imali dobre političke opcije. Kad su shvatili što je ustaški projekt, mnogi su se okrenuli protiv njega. Neki su gledali prema partizanima ili drugim pokretima otpora. Drugi su tražili partnerstvo s Nijemcima. Jedna od stvari koje ističem u obje svoje knjige jeste da ta savezništva moraju biti kontekstualizirana u lokalnoj istoriji. Treba ih razumjeti pod njihovim vlastitim uvjetima. Da, neke bošnjačke elite surađivale su s nacistima. Sugeriram da su Bošnjaci tražili povrat političkog i ekonomskog statusa koji su izgubili nakon odlaska Osmanlija i Habsburgovaca, a također su se borili za vjerska prava i zaštitu autonomne islamske zajednice i održavanje islamskih, pravnih, etičkih i društvenih normi.


Jevrejska zajednica u Sarajevu je gotovo potpuno istrijebljena tokom Drugog svjetskog rata. Kako su na to gledale lokalne vlasti? Je li bilo sistemskih pokušaja da se to zaustavi?

- Lokalni službenici u Uredu gradonačelnika i ustaški režim sudjelovali su u uništavanju jevrejske zajednice. Bilo je nekoliko zajedničkih napora da se odgode deportacije i nekolicina lokalnih dužnosnika koji su Jevrejima pokušali dati kompenzaciju za izvlaštenu imovinu. Bilo je i slučajeva službenika koji su Jevrejima dopuštali prelazak na katoličanstvo ili islam iako to nije bilo legalno. Protiv genocidne agende ustaškog režima istupile su pojedine skupine, posebno ulemanska organizacija „El-Hidaje“. Ali ti napori nisu prerasli u masovni pokret za obranu Židova, ni u Sarajevu, ni u cijeloj Evropi.


Iako su se tokom rata bojali komunističke vlasti, Sarajlije su nakon 1945. prihvatile komunističku vlast. Kako je došlo do tog procesa?

- Jesu li prihvatili komunističku vlast? O tome više pišem u svojoj novoj knjizi o Muslimanima i stvaranju moderne Europe, koja će na bosanskom jeziku izaći u saradnji s „University Press“ Sarajevo u idućih godinu-dvije. Sarajlije su u proljeće 1945. godine bile terorizirane ustašama i ratom, napuštene od Nijemaca, gladovale su, bolovale i upravljale višestrukim humanitarnim krizama. Partizanska pobjeda donijela je nadu. Donijela je mogućnost novog doba. Nova vrsta društva. Ali mnogi su se bojali onoga što će režim učiniti. Bojali su se njegove ekonomske politike i ateističkog usmjerenja. Antikomunizam u Bosni i Hercegovini imao je mnoge oblike, uključujući disidentstvo i oružani otpor. Trajao je do kasnih 1940-ih. Proces prihvaćanja komunizma došao je s mnogo trauma, uklanjanjem vođa zajednice i lokalnih elita, kidanjem veza između vjerskih institucija i masa. Pojavile su se i prednosti: modernizacija, urbanizacija, masovna pismenost, stabilnost hrane, moderna zdravstvena skrb, itd. Proces masovnog prihvaćanja socijalističke Jugoslavije trajao je godinama.


Muslimani u Evropi

 U knjizi "Muslimani i stvaranje moderne Evrope" pokazujete da su muslimani bili građani moderne Evrope od njenog početka. U tom kontekstu, kako promatrati primjere izjava lidera poput mađarskog premijera Viktora Orbana (Victor), koji se nedavno, govoreći o Bosni i Hercegovini, zapitao: "Kako možemo integrirati državu s dva miliona muslimana?"

- Ironično je, naravno, da mađarski vođa vidi Bosnu i Hercegovinu izvan Europe, dok je Bosna bila dio Austro-Ugarske. Bosanski muslimani nikada nisu predstavljali strano ili neeuropsko prisustvo, a njihova kultura nije bila nekompatibilna s Europom. Ovo je retorika, ideja koja je glasila kroz Europu u devetnaestom stoljeću: ako su muslimani “stranci”, onda ih je lakše ukloniti, marginalizirati ili ušutkati u mjestima gdje su živjeli, kako u praksi tako i u povijesti. To je bila retorika koja se koristila da se zauzme otomanska muslimanska zemlja, a to je retorika koja se koristi i danas da bi se opravdale politike koje razlikuju i isključuju europske zemlje s muslimanskim stanovništvom.

Ne može niko od nas odlučiti da neki Europljani više nisu kompatibilni s Europom. Ako je ideja EU da ona uistinu predstavlja Europu, onda je potrebno stvoriti europsku ideju, ekonomiju i pravnu strukturu koja obuhvaća sve Europljane. Alternativa je, kako nam je istorija pokazala, vrlo ružna.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.