Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu ratni zločinci zato što je neko snimio dokumentarac ili napisao knjigu. Oni su ratni zločinci zato što su njihovi zločini dokazani pred međunarodnim sudovima. Opsada Sarajeva nije legenda niti predmet političkog uvjerenja. Hiljade granata, snajperski teror nad civilima i sistematsko ubijanje ljudi dokumentovani su presudama, vojnim dokumentima, svjedočenjima i nebrojenim drugim dokazima.
Upravo zato priča o "Sarajevo safariju" zaslužuje jednako ozbiljan standard dokazivanja.
Za sada, međutim, ono što imamo teško može zadovoljiti taj standard. Cijela priča započela je anonimnim Slovencem koji tvrdi da je bio pripadnik slovenske obavještajne službe, da je s početkom rata počeo raditi za "stranu službu", da je agresiju na Bosnu i Hercegovinu pratio pod novinarskim pokrićem te da su bivše kolege iz srbijanskih obavještajnih struktura jedva dočekale da ga provedu po ratištima iznad Sarajeva i pokažu mu kako izopačeni bogati stranci, pod pokroviteljstvom i uz instrukcije domaćih četnika, ubijaju sarajevske civile i djecu nakon što su prethodno za to masno platili.
I dalje nemamo pojma o kome je riječ. Cijeli tendenciozni film svodi se na: "Vjerujte mu na riječ“ i "Jest, majke mi."
Na tu priču nadovezao se italijanski publicista Ecio Gavaceni (Ezio Gavazzeni) s naučnofantastičnim rekla-kazala romanom, a zatim ju je senzacionalističkom knjigom, prepunom nepovezanih tvrdnji, pokušao dodatno nadograditi jedan odveć kompromitirani zagrebački autor. I to je, otprilike, sve što zasad imamo.
Ako je postojao organizovan dolazak stranaca koji su plaćali da pucaju na civile, onda za to moraju postojati imena, dokumenti, finansijski tragovi, svjedoci i materijalni dokazi. Ni desetine hiljada stranica dokaza iz Haškog tribunala, ni saznanja bosanskih i stranih obavještajnih službi, niti rad desetina novinara tokom svih ovih godina nisu bili na tragu ničega sličnog.
Naravno, to ne znači da hipotetički takvi slučajevi nisu mogli postojati. Problem je što za njih do danas nismo vidjeli nijedan ozbiljan dokaz.
Ali možda cijela priča govori mnogo više o današnjem novinarstvu i stanju svijesti prosječnog zapadnog čovjeka nego o samom slučaju. Priča o srpskim zločincima koji su skoro četiri godine sistematski granatama i snajperima ubijali civile, pretežno muslimanske, u opkoljenom gradu, uključujući žene i djecu – dosadno.
Ali bogate, izopačene, bijele psihopate koji plaćaju basnoslovne iznose da bi u nekoj Bosni išli u ljudski safari i ubijali civile? E, to je već savršen horor. Kao stvoren za Holivud u jeku woke kulture.
