Zlatko Lagumdžija nikada se nije brinuo ni za sudbinu SDP-a niti za stanje socijaldemokratije u BiH. Stranka i ljevičarske ideje bili su samo smokvini listovi kojima je vješto pokrivao ličnu gramzivost, želju da ovlada državnim resursima i budžetima, i da, poput svojih boljševičkih uzora, odlučuje o sudbinama ljudi.

One koji su mu se na tom putu usprotivili, otjerao je iz SDP-a. Oni koji su mu aplaudirali nagrađeni su pozicijama i svim blagodatima koje sa sobom nosi bahata, korumpirana i odnarođena vlast.

Sada, kada je SDP doživio izborni brodolom, ožalošćena porodica uplakana i uplašena bdije nad pokojnikom. Pljušte međusobne optužbe, a glavni krivac, umjesto da odstupi i prizna odgovornost, gura se u prve redove i nudi kao jedini spasilac i nasljednik porodičnog blaga.

Pri tome, na sva zvona moralizira da on nije kapetan „Costa Concordije“ i da će ostati za SDP-ovim kormilom bez obzira na nemirno more i činjenicu da torpedirani brod tone na dno i da ga posada ubrzano napušta.

Ali, budući da svi znamo da Lagumdzija nije toliko častan, jasno je da se iza njegovog busanja u prsa junačka kriju posve drugi, čisto pragmatični razlozi.

Svjestan je, naime, da je za njega najsigurnije da ostane na SDP-ovoj olupini i da plovi pučinom, daleko od bilo kakve luke. Jer, na obali se napokon mora suočiti s nezgodnim istražiteljskim pitanjima i policijskim dosjeima koji godinama skupljaju prašinu u tužilačkim laticama i čekaju da se za njih zainteresira tužilac mnogo hrabriji i profesionalniji od kompromitiranog i politički ovisnog Dubravka Čampare, kućnog tužioca Lagumdžijinog koalicionog partnera i zaštitnika Bakira Izetbegovića.