KOLUMNE

Hronika užasa

Komentar dana

Hajrudin PROLIĆ

2.12.2014

Kada pročitate vijest o ubistvu četveromjesečne bebe najprije ste sleđeni od šoka, hladan znoj se slije niz kičmu, a potom osjetite gnjev. Bijesni ste na osumnjičene za ubistvo, a zatim i na sistem u kojem više ne postoje nikakve moralne vrijednosti, osjećaj grižnje savjesti, sistem koji ne može zaštititi ni tek rođenu djecu.

Nažalost, jučerašnji slučaj u Sarajevu tek je nastavak hronologije užasa koja se odvija u BiH u posljednje vrijeme. Sjetite se brutalnog zlostavljanja koje je na koncu odvelo u smrt četverogodišnjeg Smaju Ćesira iz Hadžića ili nedavnog ubistva dvoipogodišnjeg Ajnura Smole u Kaknju. Da ne govorimo kako skoro svakodnevno čujemo ili pročitamo neku vijest o bezumnom maltretiranju najmlađih, kojima praktično život visi o koncu jer su njihovi staratelji, ustvari, ujedno i njihovi mučitelji.

A, za koliko slučajeva, zapravo, uopće ne znamo? Nažalost, vjerovatno se mnogo više crnih sudbina nesretnih mališana uglavnom odvija iza zatvorenih vrata. Možda za njih zna pokoji komšija ili član rodbine, ali jednostavno - šuti.

Nije teško zaključiti da sveprisutna neimaština, očaj i beznađe, najvećim dijelom, stvaraju monstrume koji bez trunke savjesti ubijaju djecu. Ali, kako smo, kao društvo, stvorili one koji šute? Mnogi od njih se sjete progovoriti kada je već sve gotovo, nakon što krv padne. Sjete se reći kako su sve vrijeme sumnjali da nešto nije u redu, da su slutili tragičan epilog... Da su samo ranije reagirali, mogli su biti spasioci.

I zato, prestanimo više šutjeti. Ako ne valja sistem, ako država ne radi dovoljno na sigurnosti, ne samo djece, pomozimo. Jedni drugima. Ako ste i dosad šutjeli o takvim stvarima, a znali ste i znate, nikad nije kasno. Nije kasno da budete ljudi.

 

 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.