Decenijama postepeno, natenane, političari bh. građane vode ka egzistencijalnom sunovratu. Dok obećavaju zapošljavanje, razvoj, bolji standard i lakši život, rastu samo njihove plaće, nezaslužene privilegije i dugovi prema MMF-u. Država se tako približava tački u kojoj su socijalni nemiri desetina hiljada siromašnih i nesretnih potpuno izvjesni.
Podaci Direkcije za ekonomsko planiranje BiH, po kojima je u maloprodaji zabilježen pad prihoda viši od dva posto, vjerovatno nikoga neće uzbuditi, kao ni izjava ekonomskog analitičara Zlatka Hurtića da se najveći pad potrošnje bh. građana odnosi na promet hrane i pića. Građani su smanjili potrošnju u korist štednje, izgubili su povjerenje u ekonomski oporavak i povećanom štednjom žele preduprijediti eventualni gubitak prihoda, poručuje Hurtić.
Iako je posljednji trenutak da se predizborna obećanja počnu ispunjavati, da se upozorenja ekonomskih stručnjaka shvate ozbiljno, glas nesretnih ljudi iz tuzlanskih fabrika ili poplavljenih gradova čuje, vlasti su zauzete postizbornom pijacom i raspodjelom pozicija. Umjesto za obećane fabrike, najodgovorniji ljudi u državi kamen temeljac polažu za elitno naselje na Poljinama i time se hvale.
Građani BiH odranije su poznati po štedljivosti, jer više od pola miliona nezaposlenih, 320.000 penzionera sa 326 KM mjesečno, demobilisani borci i otpušteni radnici uništenih preduzeća svakako ni nemaju drugog izbora osim da svaki mjesec buše novu rupu na svom kaišu. Nastavak pada prodaje hrane može značiti samo jedno - rupa na kaišu više nema.
