Radnici Fabrike obuće „Aida“ u Tuzli jučer su pješačili prema graničnom prijelazu Orašje kako bi zakucali na vrata Evropske unije i u njoj zatražili azil, odnosno kakvo-takvo rješenje za bezizlaznost u kojoj su se našli u svojoj zemlji.

Na putu im se pridružilo i stotinjak radnika drugih tuzlanskih firmi koji su u sličnoj ili goroj situaciji od one u kojoj je "Aida" i koji su u višegodišnjoj borbi za spas svojih radnih mjesta iscrpili sve ljudske i zakonske mehanizme "radničkog ratovanja".

Da se razumijemo: niti će radnici, koji su, mrtvi umorni, do sinoć prepješačili skoro pola puta do granice, ući u EU onako kako su to zamislili, niti će im EU, sve i da zakorače na njeno tlo, dati traženi azil, a još manje riješiti probleme koji su ih natjerali na ovaj put.
 
Za stanje u kojem su se našli radnici Fabrike obuće "Aida" odgovornost leži na Vladi Tuzlanskog kantona, odnosno na vladama koje su od početka privatizacije do danas kupovale socijalni mir, a realne probleme nisu rješavale na način na koji to zakon predviđa.

Prema poznatim informacijama, tokom višegodišnjeg mrcvarenja radnika "Aide" ovoj fabrici je iz budžeta TK dato više od pet miliona maraka kojekakvih grantova i pomoći, a da za to vrijeme nijednom radniku nije uvezan radni staž i plaćeni doprinosi kako bi, ako ništa, barem oni koji imaju uvjete, mogli otići u penziju.

Očajnički potez na koji su se jučer odlučili radnici iz Tuzle posljednji je stadij njihove mirne borbe za radnička prava. Vlast koja nije svjesna šta to znači, morala bi, prije svih onih koji su se jučer zaputili prema granici EU, razmisliti o mjestu vlastitog azila.